Znamenitosti
Kulturni kontinuitet razvoja Cetinja može se pratiti kroz sačuvanu nepokretnu, pokretnu i nematerijalnu kulturnu baštinu, na kojoj su sve generacije ostavljale manje ili više prepoznatljiv trag. Kulturne i istorijske vrijednosti ovog područja, bile su temelji kreativnog pokretanja kroz mnoge vjekove.
Kulturna baština
Raznovrsnost kulturne baštine Cetinja, kroz koju se iščitava istorija ovog prostora, dokaz su o specifičnom kulturnom miljeu. Kulturna baština Cetinja je simbioza neprocjenjivih materijalnih i duhovnih vrijednosti urbanističko – arhitektonskih i kulturno umjetničkih vrijednosti, koje se međusobno prožimaju i uslovljavaju, čineći neraskidivo jedinstvo, tradicionalne i eklektičke arhitektura XIX vijeka, s jedne stane, i bogatstva Riznice Cetinjskog manastira, umjetničkih zbirki cetinjskih muzeja, knjižnog i dokumentacionog fonda cetinjskih biblioteka i arhiva, s druge strane. Sve je to uslovilo, da upravo na Cetinju budu smještene najznačajnije institucije iz oblasti kulturne baštine Crne Gore, što se može smatrati izvanrednim vrijednostima i potencijalima Cetinja.
Nepokretna kulturna baština
Osnovne spomeničke vrijednosti Istorijskog jezgra Cetinja predstavljaju jedinstven sklad parkovskih površina, geometrijski pravilne urbane strukture i reprezentativnih javnih objekata, nastalih u veoma kratkom vremenskom periodu. Kompaktno urbano tkivo koje se formira nezavisno od nukleusa Manastira i Biljarde, predstavlja pravilnu gradsku strukturu. Kuće su skladne i skromne, formirane i dimenzionisane sa osjećajem za mjeru, uz poštovanje urbane matrice, ali i dobrih običaja gradjenja. Kontrast ovoj skromnoj ali definisanoj urbanističkoj matrici predstavljaju reprezentativna zdanja javnih objekata i ambasada. Ovi objekti, tretirani i kao pojedinačno zaštićeni spomenici kulture, sa raznorodnim, ali savremenim stilovima i načinima gradnje, donijeli su u Cetinje evropski duh i uklopljeni u parkovske komplekse predstavljaju sklop jedinstvenih vrijednosti.
U skladu sa Zakonom o zaštiti spomenika kulture, na teritoriji grada Cetinja locirano je ukupno 30 zaštićenih nepokretnih spomenika kulture (uključujući Mauzolej Petru II Petroviću Njegošu), od čega 24 je locirano unutar spomeničke cjeline, Istorijskog jezgra Cetinja, koji su razvrstani u tri kategorije.Nepokretni spomenici kulture I kategorije su:
Vlaška crkva je najstarija sakralna građavina koja se pominje na Cetinju. Posvećena je Rođenju Bogorodice i u sadašnjem obliku datira iz 1864. godine. Međutim, postojeća crkva je nastala na mjestu starije koja se pominje još 1450. godine.
Vlašku crkvu su podigli stočari (Vlasi), koji su u Podlovćenskom docu-Cetinjskom polju imali svoje katune, a najvjerovatnije i stalna staništa prije podizanja dvora i manastira Crnojevića.
Prvobitna crkva, bila je sagrađena od ‘’plota i kočeva’’, opletena prućem oblijepljenim blatom, a potom je u tri navrata prepravljana, da bi konačan izgled dobila 1864.godine.
Na osnovu venecijanskog novčića iz XV vijeka, nađenog u temelju apside manjeg sakralnog objekta, otkrivenog ispod poda današnje Vlaške crkve, može se zaključiti da je jedna od obnova izvedena u XV vijeku.
1864. godine crkva je iz osnova sazidana i proširena u odnosu na prvobitnu građevinu. Tom prilikom su, u temeljne zidove objekta ugrađeni stećci koji su se nalazili u neposrednoj blizini crkve. Od 150 bogumilskih stećaka, sačuvana su samo dva na ulazu u crkveno dvorište. Narodno predanje veže ih za grobove osnivača hrama Ivana Borojeva i njegove žene, a druga legenda za čuvenog hajdučkog harambašu, Baja Pivljanina.
Istraživačkim radovima je ustanovljeno da je crkva u jednom periodu bila živopisana, o čemu svjedoče pronađeni ostaci fresko maltera.
Ograda oko crkvene porte postavljena 1897. godine je sačinjena od 1544 cijevi pušaka zaplijenjenih od Turaka u bitkama na Grahovcu (1858), Vučijem dolu i Fundini (1876-78) i predstavlja jedinstveni “istorijski muzej pod vedrim nebom”. Posebna vrijednost je i ikonostas u crkvi koji je 1878. godine oslikao Makedonac Vasilije Đinovski.
U crkvi su se vjenčali knjaz Nikola i knjaginja Milena 1860. godine.
Dvor Ivana Crnojevića
Podizanje dvora Ivana Crnojevića 1482. godine vezuje se za formalno osnivanje Cetinja i formiranje nove crnogorske prijestonice.
Dvor Ivana Crnojevića nije sačuvan, a nalazio se na mjestu današnjeg Cetinjskog manastira. U dvoru se kontinualno živjelo samo četrnaest godina. Već krajem 1496. godine Đurđe Crnojević je napustio Cetinje, nakon čega je dvor zapustio.
Ostaci dvora još su bili dobro vidljivi sredinom XVII vijeka, jer se u jednom izvještaju iz 1646. godine kaže da se „još vide ruševine palate gospodara Crne Gore“.
Na ruševinama dvora vladika Danilo 1701. godine podiže novi manastir. Za građenje manastira se koristio materijal urušenog dvora, tako da „se život tajanstvenog dvora Crnojevića produžio u organizmu Cetinjskog manastira“. O izgledu dvora Ivana Crnojevića možemo da pretpostavimo samo na osnovu gravire iz 1494. godine, na kojoj je on predstavljen, a koja se nalazi u Oktoihu petoglasniku štamparije Crnojevića.
Na graviri je predstavljena tipična feudalna građevina, sa naglašenim odbrambenim karakterom. Dvor je imao: odbrambene zidovi sa nazubljenim kamenim završecima, široku ulaznu kapiju, dvije masivne kule sa šetnicama, i vitku kulu koja asocira na zvonik u unutrašnjosti. Iz skormnih podataka sa gravire, kao i činjenice da je neposredno prije zidanja dvora, Ivan Crnojević boravio u Veneciji, može se zaključiti da je dvor bio sazidan pod uticajima sa zapada u duhu renesansne arhitekture.
Dosadašnja istraživnja nisu uspjela da daju više podataka o dvoru. Na osnovu nekih ostataka može se pretpostaviti se da se lokacija dvora poklapala sa najstarijim dijelom manstirskog konaka sa voltovima.
Manastir Ivana Crnojevića
Manastir Ivana Crnojevića je podignut 1484. godine, dvije godine nakon podizanja dvora Crnojevića. Manastir se nalazio na mjestu Ćipur, čiji naziv dolazi od grčke riječi „kipurije“- bašta, ispred koga se i danas nalazi Vladičina bašta. U povelji manastiru Ivan Crnojević navodi da ga je za njegovo podizanje inspirisala crkva sv. Bogorodice u Loretu, gdje se čuva čudotvorna ikona Majke božije.
Manastir je srušen 1692. godine, kada je Sulejman-paša Bušatlija napao Cetinje, tako da su danas sačuvani samo njegovi fragmenti kao arheološki ostaci. Određena iskopavanja na Ćipuru koja je organizovao Mitropolit Ilarion Roganović su vršena još prije 1882. godine. Na mjestu ostataka manastira kralj Nikola je 1886. godine za dvorske potrebe podigao crkvu Rođenja Bogorodice. On je tada zahtijevao da crkva ponovi dimenzije manastira Ivana Crnojevića.
O izgledu manastira Ivana Crnojevića podatke dobijamo iz četiri glavna izvora: prvi je svakako sam arheološki lokelitet na kome su rađena istraživanja 1963-65. godine, zatim skica manastirskog kompleksa mletačkog inženjera Frančeska Barbijera iz 1692. godine kao i gravira manastira iz 1494. godine u Oktoihu petoglasniku štamparije Crnojevića dok je četvrti na osnovu projekta “Virtuelna rekonstrukcija manastira Ivana Crnojevića” autora Branislava Borozana mr. istorije umjetnosti od 2005. godine.
Manastir Ivana Crnojevića je bio ograđeni kompleks sa konacima i ostalim objektima na perimetru i crkvom sv. Bogorodice koja se nalazila u centru. Spoljašnji zidovi kompleksa su imali 62 puškarnice, i kao zaštitu na istočnoj, jugoistočnoj i zapadnoj strani vodeni rov sa ogradom od kolja. Sa sjeverozapada i sjeveroistoka uz Manastirski kompleks je tekao potok – krak rijeke Cetinje. Manastirski kompleks su činili konaci na istočnoj i južnoj strani, mitropolitov stan, prostorije za žito i municiju. Na sjevernoj strani nalazila sa manja crkvica posvećena sv. Petru, iza koje se nalazio bunar sa živom vodom. Ispod crkvice je bio magacin za municiju. Tokom istraživanja ostaci crkvice su otkriveni.
Crkva je bila tipičan proizvod vremena u kojem je nastala-kasne gotike i renesanse, čiji se elementi miješaju u konstrukciji i dekoraciji hrama. Na osnovu izvora može se pretpostaviti da je crkva bila trobrodna bazilika sa kupolom i karakterističnom kolonadom, koja je kao trijem uokvirivala građevinu sa tri strane. Crkva je imala bogatu arhitektonsku plastiku, posebno na glavnom portalu i spoljnoj kolonadi.
Dio sačuvanih kapitela sa palmetama i lišćem ima gotičke karakteristike, dok su drugi sa cvjetovima renesansni. U nizu kapitela posebno su značajna dva sa motivom dvoglavog orla, koji predstavlja grb Crnojevića. Jedan dio kamene dekoracija sa manastira Crnojevića ugrađen je u novi Cetinjski manastir, a na samom Ćipuru je napravljena rekonstrukcija kolonade sa ostacima stubova i kapitela. Kamena plastika, iako malo očuvana i sekundarno upotrijebljena, je najbolji dokaz visokih estetskih vrijednosti čitavog kompleksa.
U manastiru je u periodu 1493-1496. godine radila štamparija koju je Ivanov sin Đurđe Crnojević osnovao na Cetinju. Pretpostavlja se da se štamparija nalazila u okviru ogradnog zida, u zasvedenim prostorijama iznad potoka.
Crkva Rođenja Bogorodice na Ćipuru
Dvorsku crkvicu na Ćipuru sagradio je 1886. godine knjaz Nikola na temeljima manastirske crkve iz 1484. godine a služila je za potrebe dvorskih religijskih obreda.
To je lijepo zidana jednobrodna zasvedena građevina sa kupolom, trodjelnim zvonikom i polukružnom apsidom. Ktitorski zapis urezan je okolo prozora. Ukrašena je raskošnim ikonostasom, koji je rad ruskih-petrogradskih majstora sa kraja XIX vijeka. Ispred ikonostasa, u ravni poda, nalazi se grobnica Ivana Crnojevića, osnivača Cetinja. Istorijski kompleks na Ćipuru predstavlja neobičnu cjelinu, gdje su se susrele dvije značajne epohe razvoja Crne Gore, doba sjajnog početka Crnojevića i doba sveobuhvatnog procvata kralja Nikole Petrovića.
U crkvi, na samom ulazu, uz južni sjeverni zid naosa, nalaze se mermerne grobnice kralja Nikole i kraljice Milene.
Njihovi zemni ostaci prenešeni su iz Italije 1989. godine iz ruske crkve u San Remu.
Mlin Ivana Crnojevića
Mlin Ivana Crnojevića u sadašnjoj Vladičinoj bašti nastao je najvjerovatnije 80-tih godina XV vijeka. Sagradio ga je Ivan Crnojević za potrebe dvora i okolnog stanovništva, na ušću desnog rukavca Cetine, rijeke ponornice koja je proticala Cetinjskim poljem do kraja XVII vijeka i račvala se u dva rukavca kod Vlaške crkve, jedan put Cetinjskog manastira, a drugi ka velikom ponoru u Donjem polju. I početkom XX vijeka se, prema nekim podacima, još uvjek u mlinu mljelo žito, uz pomoć vode koja se tokom obilnih kiša slivala ka Ponoru i sakupljala u ograđenoj jaži. Mlin je vjerovatno u tom periodu bio malo nadzidan, a i kasnije je više puta obnavljan.
Mlin Ivana Crnojevića, prizemni objekat, izdužene pravougaone osnove sa dvovodnim krovom, sa vratima i bez prozora je najstariji sačuvani objekat tradicionalnog graditeljstva iz XV vijeka, perioda nastanka nukleusa grada. Nije samo graditeljska ostavština Crnojevića već i jedini materijalni svjedok rijeke Cetinje i sa Vladičinom baštom čini nerazlučivu pejzažnu cjelinu.
Cetinjski manastir
Cetinjski manastir – Manastir Rođenja Bogorodice, se nalazi u nukleusu Istorijskog jezgra Cetinja, na podnožju Orlovog krša, na mjestu na kojem se nekad nalazio dvor Ivana Crnojevića. Podigao ga je vladika Danilo između 1701. i 1704. godine. Izgradnja manastira predstavlja obezbjedjenje ne samo duhovnog nego i fizičkog kontinuiteta budući da su u njega ugradjeni najbitniji djelovi i detalji iz arhitektonskog korpusa manastira Crnojevića. Manastirski kompleks je više puta rušen i obnavljan, dograđivan i adaptiran. Posebno je teško stradao u turskim napadima 1712. i 1714. godine. U manastiru je smješten ćivot Sv. Petra Cetinjskog, čiji je kult uticao da se Cetinjski manastir često pominje pod njegovim imenom.
Manastirski kompleks čini crkva Rođenja Bogorodice, konaci, manastirski muzej i dvorsko groblje, opasani sa zapada kamenim zidom sa kapijom, kao i nova rezidencija Mitropolita. Čitav kompleks je više puta dogradjivan i adaptiran, u skladu sa potrebama i konfiguracijom terena ali i uz striktno poštovanje svih ranijih faza. Radovi na izgradnji manastira, u periodu izmedju 1701. i 1704. godine predstavljaju prvu fazu kada je podignuta manastirska crkva, ćelije, trpezarija te vjerovatno i kula. Rezultat najopsežnije obnove, izvršene u periodu od 1925 do 1927 godine predstavlja izgradnja nove rezidencije mitropolita, kasnije prenesene u novi objekat, i izmjena izgleda kule –zvonika, koja dobiva današnji izgled. Crkva Rodjenja Bogorodice predstavlja jezgro čitavog kompleksa, koncipirana je kao jednobrodna gradjevina od tesanog kamena sa malom pripratom nepravilnog oblika oslonjenom na stijenu. Tipološki nalik na crkvu Sv. Nikole na Riječkom gradu, zasvedeni naos se završava visokom polukružnom apsidom i niskim transeptom, odnosno dvije pijevnice. Iznad ulaznih vrata postavljena je ploča sa ktitorskim natpisom Ivana Crnojevića, dok se na apsidi nalazi reljef sa grbom Ivana Crnojevića. U enterijeru dominira iconostas (na kojem se nalazi prijestona ikona Sv.Petra Cetinjskog), postvizantijski sa neobaroknim elementima, rad grčkih majstora iz sredine XIX vijeka, a uz bočne zidove su grobovi knjaza Danila i velikog vojvode Mirka.
Ćivot sv. Petra Cetinjskog, najveća manastirska svetinja, je smješten u južnoj pijevnici.
U kapeli Svetog Jovana Krstitelja pri hramu Cetinjskog manastira, od oktobra 1993. godine, nalaze se ruka sv. Jovana Krstitelja i čestica Časnog krsta na kome je Hrist bio razapet. Evo nekoliko podataka o “putešestviju” ovih relikvija:
“Zbog svoje mučeničke smrti, sveti Jovan Krstitelj postao je jedan od omiljenih hrišćanskih svetaca, kako na Istoku tako i na Zapadu. O tome svjedoči i veliki broj gradova koji uzimaju ovog svetitelja za svog zaštitnika (Firenca, Hajdelberg, Lajpcig, Monca).
Jevanđelist Luka je u Antiohiju uspeo da prenese samo svetiteljevu ruku – desnu, koja je krstila Gospoda. Antiohija je ubrzo dospjela pod vlast Arabljana, pa se ruka svetog Jovana Krstitelja, našla na neprijateljskoj teritoriji. Carevi iz Konstantinopolja su na sve načine pokušavali da je vrate, dok to nije pošlo za rukom vizantijskom caru Konstantinu VII Porfirogenitu. Desnica svetog Jovana dočekana je u carigradskoj luci s najvećim počastima, a potom je uz prisustvo cara i najvičih crkvenih i državnih dostojanstvenika unijeta u dvorsku crkvu. Kako se prenošenje ruke Jovana Krstitelja dogodilo uoči samog Bogojavljenja, pred osvećenje vode, njeno svečano donošenje odmah je proglašeno za praznik pod imenom Sabor svetog Jovana Krstitelja (Jovandan), koji se od tada proslavlja dan po Bogojavljenju.
Uoči pada Carigrada 1453. godine Pretečina desna ruka, okovana zlatom i dobro očuvana, se nalazila u velelepnom hramu Sveta Sofija. Posle pada Carigrada pod tursku vlast, sultan Bajazit II je ruku svetog Jovana Krstitelja 1484, u znak prijateljstva, poslao magistru viteškog reda sv. Jovana Jerusalimskog, čije je sjedište bilo na ostrvu Rodosu, a kasnije na Malti.
Tri svetinje (ČESTICA ČASNOG KRSTA, RUKA JOVANA KRSTITELJA I IKONA FILERMOSKA) su počivale na Malti dva i po stoleća, dok ostrvo 1798. nije pokorio Napoleon i protjerao vitezove. Veliki majstor reda Malteških vitezova morao je da napusti Maltu pet godina nakon njenog zauzimanja, a od pobjednika je uspio da izmoli tri svetinje, koje će novo prebivalište dobiti kod ruskog cara Pavla Prvog, u dvorskoj crkvi petrogradskog Zimskog dvorca. Pavlov nasljednik, car Aleksandar II zajedno sa caricom, danskom princezom Marijom, preniješe ove svetinje trajno u Gatčino, dvorac udaljen pedesetak kilometara od Petrograda.
Ikona Bogorodice Filermoske smatra se najstarijom sačuvanom slikom majke Hristove. Posebnu draž joj daje činjenica da ju je naslikao sveti apostol i jevanđelist Luka, prema živom modelu. Masivni zlatni okov, koji uokviruje Bogorodičin lik, raskočno je ukrašen draguljima. Samo u tankom okviru oreola oko Bogorodičine glave nalaze se 232 dijamanta, što zajedno sa kruškolikim plavim safirima i rubinima predstavlja najveći domet ruskih carskih juvelirnica iz doba cara Pavla Prvog Romanova. Carica-majka je 1917. godine ove svetinje prenijela u svoju otadžbinu Dansku, a njene ćerke, nakon majčine smrti – ruku, česticu Časnog krsta i Bogorodičinu ikonu – predale su mitropolitu kijevskom Antoniju, koji je u Sremskim Karlovcima osnovao Rusku zagraničnu crkvu, gde su relikvije bile do premeštanja u dvor u Beogradu.
Poslije bombardovanja Beograda, kralj Petar II zajedno sa patrijarhom srpskim prenio ih je u manastir Ostrog. Vlast će ove svetinje, zajedno sa državnim zlatom sklonjenim u manastiru Ostrog, 1951. prenijeti u Titograd, gde će biti smeštene u trezoru državne bezbednosti a početkom devedesetih godina odlučeno je da se ove relikvije daju na korišćenje Cetinjskom manastiru (ČESTICA ČASNOG KRSTA I RUKA JOVANA KRSTITELJA) i Narodnom muzeju (IKONA BOGORODICE FILERMOSKE).”
Kutije sa svetim moštima i česticom časnog krsta izrađene su od masivnog zlata i ukrašene krupnim plavim safirima, brilijantima i rubinima. Okov neprocjenjive vrijednosti rad je carske ruske radionice.
Isposnica Sv. Petra je locirana uz samu stijenu, sa sjeverne strane crkve.
Sa južne strane locirani su dvospratni konaci sa arkadnim vijencima. Lukovi gornje terase počivaju na šest kapitela (sa manastira Ivana Crnojevića), ukrašenih floralnim gotičko renesansnim ukrasima. U rezidenciji mitropolita, izgradjenoj u periodu izmedju 1701. i 1704 koja se naziva i Njegošev konak, locirana je crkvena riznica, jedna od najznačajnijih te vrste u Crnoj Gori i na Balkanu. U njoj se čuva štap i pečat Ivana Crnojevića sa njegovim grbom. Posebno je vrijedna zbirka rukopisa, koja datira od XIII do početka XVIII vijeka. Ljepotom knjižne dekoracije ističe se Divoševo jevanđelje iz 1350. godine. Takođe je značajna i zbirka starih štampanih knjiga u kojoj se čuvaju četiri primjerka Oktoiha Crnojevića. Riznica posjeduje zbirke metalnih obrednih predmeta, ikona, crkvenog veza i vladičanskih ornata. Pored ostalih izuzetnih vrednosti su i Njegošev plašt (ornat), mitropolitska kruna (ona zlatna)
i kruna Stefana Dečanskog iz XIV vijeka,od purpurnog somota sa metalnim aplikacijama u vidu pločica sa emajlom i krupnim dragim kamenjem optočenim biserima.
Tu su duborezni i okovani krst majstora Đura Čajničanina iz XVII vijeka, kao i razne zbirke ruskih obrednih predmeta, među kojima dominira zbirka ikona. Takođe je brojan fond liturgijskih štampanih knjiga.
Guvernadurica, zatvorska ćelija locirana je u prizemlju konaka. U crkvenoj porti nalaze se grobovi vladike Save, Mitrofana Bana, kneginje Darinke i kneginjice Olge, dok je dvorsko groblje dinastije Petrovića locirano u arkadnom nizu uz spoljni zid.
Cetinjski manastir predstavlja skladnu arhitektonsku cjelinu. Tokom nastanka u kontinuitetu, građevine su se slijevale jedna sa drugom, poštujući i prilagođavajući se zatečenim vrijednostima i slijedeći morfologiju terena. To je rezultiralo jedinstvenim kompleksom koji predstavlja istinski reper u u arhitekturi ovog podneblja.
Cetinjski manastir predstavlja spomenik od kapitalnog značaja zbog svojih arhitektonsko istorijskih i kulturnih vrijednosti, simbolizuje viševjekovnu borbu za slobodu, i predstavlja mjesto gdje se stvarala i odvijala istorija Crne Gore.
Tablja
CetinjskaTablja, odbrambena kula koju je sagradio 1833. godine Petar II Petrović Njegoš bila je locirana na uzvišenju neposredno iznad Cetinjskog manastira., gdje je po pretspostavci postojala utvrđena gradina još u VI vijeku stare ere. Tablja je bila građevina kružne osnove, najvjerovatnije nije nikada do kraja dovršena, u koju je trebalo da se smjeste 24 stražara sa svim topovima. Umjesto u odbrambene svrhe koristila se za ispaljivanje počasnih salvi prilikom dolaska važnih gostiju na Cetinje. Takođe, na njoj su, do, 1850. godine, kao ratni trofeji isticane odsječene turske glave. Kasnije je pretvorena u zvonik sa kojeg se oglašavalo veliko zvono (1631,5 kg – koje je poklonio Laza Urošević iz Zemuna) za velike praznike i pozdravljali počasni gosti. Srušena je 1938. godine, prilikom uređenja platoa planiranog za izgradnju saborne crkve.
Od dijela ostataka materijala, na stijeni u blizini, ozidan je manji jednostavni zvonik na četiri stuba.
Biljarda
Zgrada koju je Petar II Petrović Njegoš sagradio 1838. godine, u neposrednoj blizini Cetinjskog manastira, kao svoju rezidenciju, za potrebe Senata, perjanika i državne administracije u početku je nazivana „nova kuća“, da bi ubrzo dobila ime „Biljarda“.
Tako je nazvana po prvom bilijaru koji je Njegoš donio u Crnu Goru i koji je bio smješten u jednoj od prostorija.
Sve državne institucije do tada su bile smještene u prostorijama Cetinjskog manastira.
Njegoš je Bijardu sagradio od novčane pomoći koju je dobio u Rusiji 1837. godine, a plan za nju je uradio ruski pukovnik i diplomata Jakov Nikolajevič Ozereckovski. Izgrađena je kao utvrđeni zamak, sa jako izraženim fortifikacionim karakterom.
Kompleks Biljarde čini zgrada veoma izdužene osnove, sa dva kraća simetrična bočna krila, sa čije se prednje i zadnje strane pruža dvorište ozidano visokim kamenim zidom i četiri kružne odbrambene kule na sva četiri ugla.
U njoj je Njegoš imao svoje lične odaje, gdje je stvarao svoja besmrtna književna djela a u njoj su i odsijedali i svi njegovi gosti.
Dvorište je približno kvadratne osnove, a unutar njega se nalaze tri bunara, staze i zelenilo. Sama zgrada ima prizemlje i sprat i četvorovodan krov. Krov je bi pokriven olovom koje je skinuto za pravljenje kuršuma u hercegovačkom ustanku 1875. godine. Biljarda je sve do 1867. godine korištena kao dvorska rezidencija crnogorskih vladara, Njegoševih nasljednika, knaza Danila i
knjaza Nikole. Pored toga u njoj su do 1910. godine bile smještene razne državne institucije i ministarstva.
Jedno vrijeme, u Biljardi je, nakon seljenja iz Manastira, bila smještena i Njegoševa štamparija. Biljarda je posebno vezana i za rad prosvjetnih institucija – u njoj su bile smještene Gimnazija i Bogoslovija, a kratko i Djevojački institut. Uz sve to ona je u vrijeme Njegoša i knjaza Danila imala i funkciju najveće crnogorske muzejske riznice, u kojoj su se sem najvrijednijh crkvenih predmeta u posebnoj prostoriji izlagali i ratni trofeji, krajem osamdesetih godina XIX vijeka preseljenji u muzej vojnih trofeja u zgradi Laboratorije.
Biljarda je tokom vremena, a najviše u prvoj polovini XX vijeka, pretrpjela više radikalnih izmjena. Tokom prvog svjetskog rata za vrijeme okupacije Austrougari su svoju vojnu komandu smjestili u Biljardi. Iz vojno-strateških razloga, zbog boljeg sagledavanje teritorije Crne Gore 1916. godine je u južnom dijelu dvorišta Biljarde napravljen Reljef Crne Gore.
Reljef je urađen malterom, u razmjeri 1:10000, sa dosta velikom preciznošću. Na izradi reljefa je radila grupa austrougarskih vojnih ekperata, kao i crnogorski vajar Marko Brežanin iz Spiča, tada zarobljenik. Reljef je zaštićen paviljonom bazilikalne forme, sa metalnom konstrukcijom i staklom.
Rekonstrukcija kojom su vraćene sve četiri kule i ogradni zid izvedena je 1951. godine, tokom proslave stogodišnice Njegoševe smrti, kada je u Biljardi formiran Njegošev memorijalni muzej.
Dvor kralja Nikole
Prve godine vladavine knjaza Nikole, obilježio je i početak izgradnje Knjaževog dvora (1863 ), koji je inicijalno bio namijenjen udovici knjaza Danila-knjaginji Darinki. Međutim, 1867 godine, knjaz Nikola iz Biljarde seli svoju rezidenciju u novi objekat. U početku je Dvor imao sprat i potkrovlje. Kasnije su dodata bočna krila a današnji izgled nosi iz 1910 god. Dvor je lociran u ondašnjoj Dvorskoj ulici ( danas na Dvorskom trgu ), u neposrednoj blizini Cetinjskog manastira, Ćipura i Njegoševe Biljarde, a naspram objekata u kojima je kasnije bilo smješteno Srpsko i Bugarsko poslanstvo.
Sjevernom partijom je okrenut prema trgu, dok njegovo zaleđe čini parkovski prostor. Stražnju fasadu krasi komforno stepenište, koje je otvorena veza između objekta, vrta i gradskog parka. Objekat ima mirne fasade bez ukrasa, rasčlanjene jednostavnim pravougaonim otvorima. Zatvoreni trijem sa natkrivenim balkonom na prvoj etaži i grbom Petrovića u timpanonu, akcentira glavnu fasadu i čini da objekat odiše neoklasicizmom. Sa strana glavne fasade postavljene su dvije jednostavne stražarnice za kraljevu gardu – perjanike. Dvor, kao centar moći, bio je središte političkih i kulturnih dešavanja u Crnoj Gori.
Od 1926. godine u Dvoru je smješten Muzej Kralja Nikole koji je u dijelu svoje postavke sačuvao autentični izgled iz vremena rezidencije.
Zetski dom
Berlinski kongres iz 1878. godine, Crnoj Gori je donio državni suverenitet. Ovaj značajan istorijski trenutak se posebno snažno reflektovao na Cetinje, koje se intenzivno razvija i teritorijalno uvećava. Tih godina broj stanovnika raste, formira se i izvjestan intelektualni potencijal, koji treba umjetnički doživljaj, a djelimično ga zadovoljava preko Cetinjske čitaonice, u okviru koje je formirana muzička i pozorišna sekcija, iz koje nastaje i organizuje se muzički i pozorišni život grada. Pozorišne predstave su igrane u Dvoru ili privatnim kućama i naročito u dvorskoj bašti.
Kada je 1883 godine osnovano prvo Dobrovoljno pozorišno društvo ( koje je najprije radilo u okviru Cetinjske čitaonice ), sazrela ideja o podizanju zgrade za potrebe pozorišta i drugih kulturnih institucija, krenula je u realizaciju. Izgradnja “Zetskog doma “ započela je 1884 god, po projektu trogirskog inžinjera Josipa Slade Šilovića a sredstva su obezbijeđena dobrovoljnim prilozima iz Crne Gore južnoslovenskih krajeva i inostranstva.
U početku intezivna gradnja objekta, posvećenog 400-godišnjici preseljenja prijestonice sa Oboda na Cetinje, odužila se tako da tek 1888. godine počinje njegova pozorišna funkcija, iako je enterijer bio nedovršen. Tada je odigrana prva pozorišna predstava (“Balkanska carica” Nikole I Petrovića) u izvođenju članova cetinjske čitaonice.
Objekat se konačno završava 1896. godine i koristi naziv Knjaževsko crnogorsko pozorište, u kojem osim domaćih programa gostuju i pozorišta iz Beograda i Zagreba kao i putujuće amaterske pozorišne družine.
Tokom vremena, objekat je pretrpio niz izmjena.
Nakon detaljne sanacije objekta, povjerene inženjeru Maguljaniju, 16. maja 1910. godine svečano otvoreni Zetski dom dobija status profesionalnog pozorišta.
Prostorna koncepcija pozorišta je trobrodna, a ogleda se u njegovoj formi i u unutrašnjoj organizaciji prostora. Čeona fasada je riješena u vidu trijema, sa tri vitka lučna otvora, iznad kojeg je terasa. Jednostavnošću fasada, frizom lučnih prozora, diskretnom profilacijom krovnog vijenca, stamenom postamentnom soklom i posebno svečarski reprezentativnom atikom, sa izrazitom likovnom čistotom, objekat odaje neoromanski arhitektonski izraz. Prilikom povlačenja Austrijanaca sa Cetinja, 1918. godine, pozorište je zapaljeno i opljačkano. Obnovljeno je 1931. godine, ali je u požaru 1961 godine opet oštećeno.
Poslije zemljotresa iz 1979. godine zgrada je rekonstruisana, a enterijer je prilagođen savremenom izvođenju predstava. Pored pozorišne funkcije, služio je i za potrebe drugih institucija culture.
Podizanjem “ Zetskog doma”, prvog kulturnog – multidisciplinarnog objekta i ujedno prve pozorišne zgrade u Crnoj Gori, stvoren je zametak crnogorske prosvijećenosti i preduslovi za institucionalni razvoj kulture.
“Zetski dom” je samo jedna u nizu cetinjskih zgrada koje svjedoče o kulturnom i opštedruštvenom ambijentu prijestonog grada a danas ima status profesionalnog teatra uz obnovljeno ime Kraljevskog pozorišta.
Vladin dom
Godina je 1910-ta. Jedna od najznačajnih u istoriji Crne Gore. I dok se uveliko priprema jubilej povodom pedesetogodišnjice vladavine knjaza Nikole i proglašenje Crne Gore za kraljevinu, arhitekta Koradini završava treće reprezentativno javno zdanje na Cetinju, poznato pod nazivom Vladin dom. Kamen temeljac je postavljen 7. juna 1909. godine. Sagrađen je za nepunih godinu dana, primarno za potrebe crnogorske vlade. Objekat je lociran na razmeđu urbanog tkiva i stjenovitog cetinjskog pejzaža: frontalno – artikulisana gradska vizura, u zaleđu duboki sjenopadi obližnjih brijegova, Orlov krš, manastir sa tabljom i “novom džadom”.
Monumentalnost, voluminoznost i reprezentativnost, karakteristike su ovog zdanja, koje simboliše vrhunac moći ondašnje države. Gabarit objekta je pravougaon (66×52 m), sa unutrašnjim atrijumom (39×36 m).
Kroz objekat koji je građen u armiranom betonu i formiran od četiri spratna krila u čijem je nukleusu atrijum, Koradini je izrazio usklađenu cjelinu oblika, sklonost i ukus. Markacija glavne fasade, pomjeranje vertikale i isticanje njenog središnjeg dijela sa prostranim trijemom i svečarskim balkonom sa balustradom, izvijeno pročelje, prožimanje sa skulpturom, korišćenje klasičnih formi, stubova, lukova, zabata, sklonost ka grandioznom, odlike su baroka, koji nije samo stil, već stav prema životu i umjetnosti. Skulpturalnim završetkom pročelja u vidu orla, simbola pobjede, snage, autoriteta, kraljevskog dostojanstva, Koradini zaokružuje svoje angažovanje na cetinjskim javnim objektima (ranije je radio rusku i italijansku legaciju).
Enterijer Vladinog doma površine 7000 metara kvadratnih, je takođe vrlo reprezentativan, posebno svečana sala u prizemlju kojom dominiraju raskošni kristalni lusteri. Zidovi i tavanica su prekriveni ornamentalnom štukaturom i dinastičkim grbovima. Ova sala je služila za održavanje sjednica crnogorskog parlamenta, zatim kao bioskopska dvorana, a sada je namijenjena za razne naučne, kulturne i političke skupove i programe.
Nakon proslave jubileja pedeset godina vladavine knjaza Nikole i proglašenja Crne Gore za kraljevinu, brojnijim posjetama putopisaca, slikara, muzičara, arhitekata, novinara …, intenzivira se slika minijaturne evropske prijestonice, koja je kroz nasljeđe i novija arhitektonska rješenja formirana kao panoptikum stilova, jedinstvena u dobro komponovanim kontrastima urbanog i prirodnog pejzaža. Zbog velikog raspoloživog prostora zgrada je imala različite namjene. Adaptirana je 1977. godine za potrebe Umjetničkog i Istorijskog muzeja i Upravne zgrade Narodnog muzeja Crne Gore.
Plavi dvorac
Na izmaku XIX vijeka, godine 1894, započela je a 1895. godine završena je izgradnja rezidencije prijestolonasljednika Danila. Na njegovoj izgradnji angažovani su italijanski i najbolji domaći majstori. Pažljivo odabrana mikrolokacija, koja je objekat predvidjela u ansamblu parkovskih prostora, samo je jedna od vrijednosti ovog skladnog zdanja. Fasade spratnog objekta sa mansardom, oživljene su udvojenim pilastrima sa korintskim kapitelima, a njihov pravilan raspored izražava simetriju. Glavna fasada sa odmjerenim odnosom horizontalno – vertikalno (vijenac, balkon na prvoj etaži, izraziti sims, osam pari pilastera), rasčlanjena je na šest polja. U unutrašnjost objekta vodi komforno – polukružno stepenište, gdje se ljepotom izgleda, izdvaja sala na spratu, sa stropnom štukaturom. Direktni kontakt sa vrtom na koji se nadovezuje gradski park, ostvaren je stražnjim stepeništem sa naglašenim gelenderom.
Tokom 1895. godine dvorski prostor je ograđen visokim, a ispred glavne fasade niskim zidom sa metalnim šipkama, izrađenim u vojnoj fabrici na Obodu. Iste godine u dvorišnom prostoru uređeno je i tenisko igralište i bazen. Po svojim arhitektonskim karakteristikama, objekat ima obilježja ampira. Njegovo istorijsko značenje, osnaženo je arhitektonskim kvalitetom i ambijentalnim vrijednostima objekta.
Prestolonasljednik Danilo je rezidencijalno zdanje koristio do 1916. godine. Tokom vremena, zgrada je služila različitim potrebama, a bila je i u funkciji galerijskog prostora i poslovnih prostorija ”Cetinjskog bijenala”. Danas je to reprezentativni izložbeni prostor.
Djevojački institut
Godine 1871, u neposrednoj blizini hotela Lokande, izgrađena je prva moderna školska zgrada u Crnoj Gori za potrebe “Djevojačkog instituta carice Marije Aleksandrovne”, prvog ženskog srednjoškolskog zavoda u Crnoj Gori. Pored toga što je obezbijedila sredstva za njegovu izgradnju, ruska carica ga je i finansirala sve do njegovog ukidanja – 1913. godine, pa otuda i ne čudi što je ova institucija nosila njeno ime. Projektant zgrade je bio austrijski inženjer Pakler. Forma objekta, ponikla je iz veće lokalne kuće. Građen od kamena, svojim, za to vrijeme impozantnim dimenzijama i ugledom koji je uživao, objekat je plijenio pažnju i izvan granica Crne Gore. Imao je i prostranu baštu. U novopodignutu zgradu Djevojački institut je useljen 1872/1873. godine. Institut su pohađale djevojke iz uglednih crnogorskih porodica i iz inostranstva. Tokom vremena, zgrada je pretrpjela brojne sanacije i adaptacije tako da joj je u priličnoj mjeri izmijenjen autentični izgled. Između dva svjetska rata, za vrijeme drugog svjetskog rata i sve do 1949. godine u ovoj zgradi je bila smještena Vojna bolnica a potom do 1977. godine Medicinska škola.
Vrijednost objekta sadržana je u njegovoj istorijskoj, kulturnoj i prosvjetnoj ulozi, a sa ove vremenske distance, Institut je jedan od najrespektovanijih srednjih ženskih učilišta kod Južnih Slovena.
Danas je u ovom objektu smješten studentski dom.
Bolnica Danilo I
Još od vremena knjaza Danila, na Cetinju su boravili (1858/59) ljekari iz inostranstva i to uglavnom Francuzi. Međutim, u drugoj polovini XIX vijeka, za vrijeme knjaza Nikole, Cetinje dobija još jedan novi sadržaj – bolnicu “Danilo I”.
Prilikom krštenja prestolonasljednika Danila – 8. septembra 1871. godine, po tradicionalnom običaju Crnogorci su donijeli knjazu Nikoli velike darove u stoci, oružju i drugom “ko je što mogao i imao”. Knjaz je naredio da se ti darovi unovče, pa da se od tog novca sagradi državna bolnica na Cetinju, u spomen na knjaza Danila I (ubijenog u Kotoru 1860. godine).
Bolnica je sagrađena po planu dvorskog ljekara G.Frilley-a, a on joj je odredio i mikro lokaciju. Građenje je počelo u proljeće 1872. godine a trajalo je do kraja maja 1873. godine. Počela je da služi svojoj namjeni tek 1875. godine. Prvi i jedini ljekar “Danilove bolnice” do januara 1876. godine bio je dr Valerije Tomić. U bolnici je 1878. godine formirana i apoteka.
Uoči balkanskih ratova bolnica je proširena tako što joj je dograđeno desno krilo a izvršene su i određene rekonstrikcije i adaptacije enterijera. Do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka u njoj su bili smješteni Dom zdravlja, Odjeljenje za uho, grlo i nos, Zubna ambulanta, Rentgen kao i dio administracije Medicinskog centra Cetinje, a od tada objekat je van funkcije – čeka se njegova (namjenska) obnova.
To je bila prva i zadugo jedina bolnica u Crnoj Gori.
Lokanda
Dokumenta nas vraćaju u godinu 1864–u, vrijeme kada vlada veliko interesovanje za obilazak Cetinja, koje postojećim ugostiteljskim kapacitetima – hanovima nije moglo zadovojiti potrebe naselja, u vrijeme, koje je ukazalo na neophodnost za podizanjem prvog javnog objekta – hotela, nazvanog “Lokanda”.
Na inicijativu predsjednika crnogorskog Senata Mirka Petrovića, oca knjaza Nikole, sagrađena je (radovi su počeli 1863. a završeni 1864. godine) prvim akcionarskim kapitalom u Crnoj Gori. Iako je bila državno vlasništvo, data je pod zakup cetinjskom trgovcu Vuku Vuletiću. Bila je stjecište mnogih poznatih domaćih i inostranih licnosti, a pružala je niz aktivnosti za zabavu i razonodu. U početku je to bila prizemna zgrada sa osam soba i restoranom. Početkom 1881. godine dograđen je sprat tako da je ona tada imala 20 soba, veliki salon, dva restorana, kafanu, kupaonicu, savršenu francusku kuhinju i podrum snabdijeven najboljim francuskim vinima i likerima. Izuzetno ljubazno osoblje se brojnim gostima Lokande obraćalo na šest jezika (francuskom, njemačkom, engleskom, italijanskom, ruskom i grčkom).
U njoj se igrao bilijar, šah, karte, organizovale su se igranke, maskenbali, zabave rezervnih oficira, dočeci Nove godine, izbor mis Crne Gore … U hotelu su se prodavale i italijanske, grčke, njemačke, ruske i srpske novine. Hotelska zgrada je više puta popravljana i nadgrađivana naročito u međuratnom periodu (1924) kada je imala 41 sobu, ali je uglavnom zadržavala prvobitni izgled.
Svojom arhitekturom, “Lokanda” je predstavljala sinonim cetinjskog ugostiteljstva, a svojim sadržajem i ambijentom, značajnu komponentu intimne atmosfere grada. Tokom vremena, u njoj se stvorio krug nacionalne omladine, koju su sačinjavali na strani školovani Crnogorci, otmeniji građani i stranci nastanjeni na Cetinju, i može se reći da je Lokanda bila duhovni centar svih intelektualnih snaga Crne Gore, iz kojeg se razvijala crnogorska politička, demokratska, nacionalna i književna misao.
Kasnije oblikovana, markantna pozicija sa atraktivnim parkovskim zaledjem, danas je upražnjeni plato, reminiscencija na prvi savremeni hotel u Crnoj Gori, prvu modernu profanu gradjevinu na Cetinju i prvi simbol gradjanskog Cetinja.
U Lokandi je u prvoj deceniji XX vijeka bilo smješteno diplomatsko predstavništvo S.A.D. Kasnije je dobila ime “Grand” hotel a objekat je srušen nakon zemljotresa 1979. godine
Apoteka
Godine 1878, otvorena je i prva državna apoteka u Crnoj Gori, najprije državno a potom privatno vlasništvo Hercegovca Jova Dreča. Njen posljednji vlasnik Krsto Matanović – Ćeklić, preselio je u svoju, jednostavnu spratnu kuću u Njegoševoj ulici. To je i danas, tipična cetinjska stambena kuća u uličnom nizu, sa prizemljem i spratom. U njoj je smještena Gradska apoteka a enterijer sa drvenim detaljima polica, prodajnim pultom, natpisima ljekova na policama, ladicama od keramičkih elipsastih pločica, mermernim podom i u svemu drugom je autentičnog izgleda iz tog vremena.
Vojni stan
U okviru priprema za formiranje stojeće vojske, 24. jula 1895. godine položen je na Obilića poljani kamen temeljac prve crnogorske kasarne – “Vojnog stana” a već 1896. godine završen je objekat za potrebe smještaja stalne formacije crnogorske vojske. Arhitektonski izraz ovog objekta, izdužene pravougaone osnove sa nadvišenim ulaznim dijelom u koji su od ugrađenih topovskih cijevi formirani inicijali crnogorskog vladara (NI), podređen je namjeni – čija je funkcionalnost od primarnog značaja.
Do drugog svjetskog rata Vojni stan služi za vojne svrhe a nakon toga u njemu su pored vojnih službi bile smještene i razne društveno-političke i sportske organizacije. Poslije zemljotresa 1979. godine ovaj objekat je obnovljen i adaptiran za potrebe Sportskog centra Cetinja, ugostiteljstva, javnog servisa, preduzetništva i kulture.
Crkva Svetog Antuna Padovanskog
Zahvaljujući donatorima, među kojima su bili knjaz Nikola, italijanska kraljica Jelena, papa Lav XIII, đakovički biskup Josip Juraj Štrosmajer, za potrebe stanovništva katoličke vjeroispovijesti, na Cetinju je 1901 godine otkupljen plac (2276 metara kvadratnih) na kojem je započela izgradnja župničkog doma i crkve posvećene Sv. Antunu Padovanskom po projektu arhitekte Koradinja, koji je crkvu zamislio kao jednobrodnu građevinu sa transeptom i pripratom. U toku gradnje, zbog nedostatka materijalnih sredstava, reduciran je Koradinijev plan i realizovan u znatno skromnijem obimu. Jednostavno projektovani župnički stan završen je 1905, dok je izgradnja crkve završena tek 1912. godine.
Crkva je orijentisana u pravcu zapad-istok. Na sjevernom zidu se nalazi vitraž sa predstavom patrona crkve. U unutrašnjosti je očuvan mermerni oltar, prenesen iz kapelice Austrougarskog poslanstva. Crkva je aktivna i u njoj službuje Franjevačko sestrinstvo.
U ondašnjoj Crnoj Gori to je bila jedina katolička crkva, čime se izražava i njena vrijednost.
Mauzolej vladike Danila
U vrijeme pripreme proslave dvjestogodišnjice vladavine dinastije Petrović-Njegoš i odluke o podizanju spomenika vladici Danilu, u “Glasu Crnogorca “ iz 1893 god., raspisan je konkurs za Idejno rješenje spomenika, za koji je uslijed finansijskih ograničenja ocijenjeno kao najprihvatljivije, rješenje knjaginje Jelene. Maketu spomenika uradila je knjaginja Jelena, a na izradi su sarađivali francuski arhitekta Fruše, vajar Votijer i inžinjer Andrija Radović – rukovodilac radova. Završen je 1896. godine. Sastoji se od sarkofaga na podijumu na čijoj je ploči predstavljen skiptar. Postavljen na istoku, aplicirani bronzani medaljon sa likom knjaza Danila u profilu, djelo je francuskog vajara Pola Votijera. Zapad je označen krstom oblika trolista, sa – u reljefu datim simbolima jevanđelista. Iznad sarkofaga uzdiže se baldahin.
Mauzolej Vladike Danila na Orlovom kršu, je prvi sačuvani javni spomenik na Cetinju. Sa njegovog prostranog platoa pruža se najatraktivniji panoramski pogled na Cetinje.
Lovćenska vila
Na platou ispred Vlaške crkve, u neposrednoj blizini zgrade bivšeg Francuskog poslanstva, podignuta je1939. godine, “Vila”, monumentalni, memorijalni spomenik, istaknutog crnogorskog vajara Rista Stijovića, u znak sjećanja na 350 iseljenika-dobrovoljaca koji su izgubili život na brodu potopljenom nadomak luke San Đovani di Medova 6. januara 1916. godine. Na visokom postamentu postavljena je figura žene sa podignutim mačem i lovorovim vijencem. Okrenuta je u pravcu Lovćena, odnosno mora, odakle potiče i njen naziv. Sa strana su postavljeni bareljefi sa scenama putovanja, brodoloma i spašavanja preživjelih.
Spomenik Ivanu Crnojeviću
Centrom skvera Dvora kralja Nikole, dominra monumentalni spomenik rodonačelnika Cetinja, Ivana Crnojevića, rad vajara Anta Gržetića iz 1982. godine. Povodom proslave petsto godina od osnivanja grada, 1982. godine, podignut je spomenik njegovom osnivaču. Realizovan je kao masivna figura koja preko ramena ima prebačenu struku a u rukama drži mač i štit.
Mauzolej Petra II Petrovića Njegoša
Na jezerskom vrhu Lovćena (1660 m), odakle puca jedinstven pogled na crnogorsko kameno more, Njegoš je za svoje vječno boravište sagradio skromnu kapelicu 1845. godine.
Tu su mu tri godine poslije smrti (1854), prenijeti posmrtni ostaci iz Cetinjskog manastira, gdje je privremeno bio sahranjen iz bojazni da Turci ne oskrnave njegovo mrtvo tijelo. U prvom svjetskom ratu, austrougarski okupatori planirali su da na mjestu kapelice podignu spomenik koji će glorifikovati njihovu pobjedu nad Crnom Gorom i osvajanje Lovćena zato su Njegoševe kosti prenijeli u Cetinjski manastir.
Tu su ostale do21. septembra 1925. godine, kada ih je kralj Aleksandar Karađorđević vratio na Lovćen, u novu kapelu, podignutu umjesto gotovo razrušene stare.
Povodom stogodišnjice Njegoševe smrti (1851-1951) odlučeno je da se Njegošu na Lovćenu podigne dostojan spomenik – monumentalni mauzolej po zamisli velikog jugoslovenskog vajara Ivana Meštrovića. Odbor za izgradnju mauzoleja formiran je 7. jula 1969. godine.
To je najviši mauzolej na svijetu, podignut 1974. godine, na 1660 metara nadmorske visine. Do njega vodi 461. stepenik, najvećim dijelom kroz tunel. Poslije velikog uspona, izlazi se na kamenu terasu na koju se nadovezuje predvorje sa bunarom. Ulaz u kapelu simbolično čuvaju dvije monumentalne karijatide, stilizovane figure Crnogorki, isklesane u jablaničkom mermeru.
U kapeli je sjedeća, grandiozna figura Njegoša – mislioca sa otvorenom knjigom u krilu i orlom iznad glave. Skulptura je isklesana u jablaničkom granitu. Svod je obložen pozlaćenim mozaikom, pločicama na kojima se nalazi 18 kg zlata. Prolaz – portik vodi do kripte sa Njegoševim grobom. Na jednostavnoj ploči, uz ime, isklesani su simboli duhovne i svjetovne vlasti – krst i crnogorski grb. Kripta je od svijetlog bračkog mermera. Simetričnim portikom izlazi se na vidikovac, izveden u stilu tradicionalnog crnogorskog gumna. Mauzolej je svečano otvorio Veljko Milatović u nedjelju 28 jula 1974. godine.
DIPLOMATSKA PREDSTAVNIŠTVA
Odmah nakon Berlinskog kongresa i uspostavljenih diplomatskih odnosa sa velikim brojem evropskih zemalja i SAD, Cetinje doživljava ubrzani arhitektonski i kulturološki procvat. Osim novog izgleda, diplomatija je Cetinju donijela i novi način društvenog života. Grad je počeo da poprima karakteristike evropske metropole, pa je Knjaz Nikola 1896. godine, objavio da će Cetinje trajno ostati prijestonica.
Započete su aktivnosti na gradnji poslanstava. Namjenski, za potrebe poslanstva, objekat je najprije podigla Austrougarska, potom Rusija, Italija, Francuska i Velika Britanija, dok su za potrebe svojih predstavništva Srbija, Turska, Grčka, Bugarska, Njemačka i Belgija iznajmljivale uglavnom jednostavne – obične cetinjske kuće, na dobrim lokacijama u blizini Dvora.
Austrougarsko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Austrougarske carevine uspostavljeni su 1879. godine. Poslanstvo je do 1898. godine bilo smješteno u privatnoj kući.
Nakon odobrenja knjaza Nikole za otkup zemljišta, krajem XIX vijeka (1896 god.), započela je izgradnja Austrougarskog poslanstva, po projektu trogirskog inžinjera Josipa Slade Šilovića dok je uređenje enterijera povjereno italijanskom arhitekti Koradiniju. Lociran na kraju Bajove ulice, objekat je završen 1898 god. Gradjen je od kamena sa snažnom soklom i naznačenim okoprozornicima. Fasade objekta su rasčlanjene prozorima i portalima, sa akcentom na glavni, koji je dat u vidu trijema sa tri lučna otvora i lođom na prvoj etaži. U sklopu poslanstva, podignuta je i rimokatolička kapela, sa neoromanskom zapadnom fasadom, u čijem je centru okulus, nadvišen lučnim nišama sa skulpturama Bogorodice i arhanđela, ispod kojih teče dekorativni friz krovnog vijenca. Na sjevernoj fasadi se nalaze dva neogotička prozora. Voluminoznost, odnos puno-prazno i obrada fasada, tvore arhitektonski sklad, koji je u korelaciji sa funkcionalnošću objekta. U sastavu prostrane parcele koja je definisana parapetnim zidom i ogradom od kovanog gvožđa, nalazi se tenisko igralište. Koje su u prisustvu brojnih zvanica, 1898. godine svečano otvorili supruga austrijskog diplomate i prestolonasljednik Danilo.
Useljenje u poslaničku zgradu izvršeno je u etapama. Tokom 1899, osveštana je kapela i useljen radni dio poslanstva u prizemlju zgrade. Naredne godine završeni su radovi na uređenju enterijera prvog sprata. Potkrovlje i dvorišni prostor sa pratećim objektima u potpunosti su završeni 1903. godine.
Za potrebe Austrougarskog poslanstva zgrada je služila do I svjetskog rata (1914) tj do prekida diplomatskih odnosa 05. avgusta 1914. godine, kada je Jovan Plamenac, predsjednik crnogorske vlade, obavijestio austrougarskog poslanika Edvarda Ota da je Crna Gora objavila rat Austrougarskoj.
Između dva svjetska rata zgradu je koristila Zetska divizija, a danas je koristi Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore.
Rusko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Carevine Rusije, uspostavljeni su 1878. godine i trajali su do kraja 1920. godine.
U osvit XX vijeka (1900 god.), Rusko Imperatorsko Upraviteljstvo donosi odluku o podizanju zgrade za smještaj svog poslanstva, a ondašnji ministar Konstantin Arkadijevič Gubastov bira lokaciju, koju ukazom iz maja mjeseca iste godine, knjaz Nikola poklanja Rusiji. Objekat je podignut po projektu italijanskog arhitekte Koradinija i useljen 14. septembra 1903. godine, kojom prilikom je upriličena svečanost.
Pretenciozna mikorolokacija, ovjenčana zgradom Djevojačkog instituta, bolnicom Danilo I i pozorištem Zetski dom, implicirala je voluminoznost i raskoš. Objekat je smješten u prostranom vrtu. Ograda i kapija su od kovanog gvožđa a ukrašene su sa dekorativnim motivima preuzetim sa fasade a završavaju se kod ulaza sa dvjema stražarskim kućicama. Horizontalna podjela po etažama je naglašena kordon vijencem i profilacijom, dok je vertikala postignuta fasadnim stupcima i flankiranjem mansarde nukleusa ispuštenim krovom. Time je postignuta uravnoteženost i skladnost zdanja. Na glavnoj fasadi skoncentrisan je sav ukras, dok su ostale prilično jednostavne, rasčlanjene dvokrilnim prozorima i bez ukrasa. Štukatura glavne fasade kon alegreca, sa baroknim motivima girlandi, palmeta i mansardnim okulusima, korespondira sa enterijerom koji je takođe raskošno riješen sa prostranim holom i salama ukrašenim štukaturom. Od pratećih sadržaja treba pomenuti fontanu, paviljon, konjušnicu i garažu.
Barokno stilsko obilježje, Rusko poslanstvo čini jednom od najraskošnijih cetinjskih zgrada, a objekat predstavlja reprezentativno zdanje cetinjske arhitekture. Za potrebe poslanstva zgrada je služila do 1915. godine, zatim su u njoj bile smještene razne obrazovne ustanove kao i Dječija bolnica a danas je u njoj smješten Fakultet likovnih umjetnosti.
Italijansko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Italije uspostavljeni su 1879. godine a trajali su do 1922. godine. Italija je posljednja od svih zemalja prekinula diplomatske odnose sa Crnom Gorom.
Godine 1906, počela je izgradnja Italijanskog poslanstva, koje je smješteno na sjevero-zapadnom ulazu u grad, na raskršću puteva Cetinje-Lovćen, Cetinje-Njeguši-Kotor. Objekat je građen po projektu arhitekte Koradinija. Ovdje, za razliku od zgrade Ruskog poslanstva, Koradini pribjegava mirnijem arhitektonskom izrazu, kon gravita.
Glavno zdanje sastoji se od visokog prizemlja, sprata i potkrovlja a povezano je sa pomoćnim objektom zastakljenim vezom.
Objekat karakterišu mirne fasade, sa ritmički raspoređenim prozorskim otvorima. Markirana je ulazna partija, data u vidu trijema, iznad kojeg je prostrani, svečani balkon. Diskretnu i rafiniranu eksterijersku dekoraciju, koju čine fino izvedeni okoprozornici, upotpunjuje naglašeni krovni vijenac. Prostrani holovi enterijera sa tavanicama u štukaturi, djeluju raskošno i doprinose utisku svečanosti. Korelacija objekta, prostranog parkovskog prostora sa ogradom od kovanog gvožđa, teniskog igrališta i kultivisanih zelenih površina, upotpunjuje vizuru i gradi svojevrsnu ambijentalnu cjelinu. Nakon trogodišnjeg prekida izgradnje zgrada je završena 1910. godine. Za potrebe poslanstva služila je do 1916 godine a danas je u njoj smještena C.N.B. Đurđe Crnojević.
Francusko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Republike Francuske uspostavljeni su krajem 1878. godine a trajali su do 20. decembra 1920. godine. Sjedište poslanstva Republike Francuske bilo je u Skadru i Dubrovniku do 1886. godine pa su diplomatski predstavnici povremeno dolazili na Cetinje. Od 1886. godine sjedište poslanstva je u jednoj privatnoj kući.
U vrijeme kada su Austrougarska, Rusija i Italija izgradile objekte za svoja diplomatska predstavništva i kada je Cetinje uveliko uživalo poštovanje ostalih evropskih prijestonica, Francuskoj je odlukom opštinskog odbora, darovano zemljište za izgradnju poslanstva. Zgrada je završena 1910 god., uoči proglašenja Crne Gore za kraljevinu a svečano je otvorena na dan francuske republike.
Prestiž u velelepnosti i raskošu cetinjskih diplomatskih predstavništva i potrebu za kvalitetnom preporukom i prezentacijom, Francuska je obezbijedila odabirom markantne lokacije i angažovanjem svjetski poznatog arhitekte Ogista Perea, koji se smatra pokretačem i osnivačem avangardnog pokreta u arhitekturi i umjetnosti uopšte. Locirano u Katunskoj, danas Njegoševoj ulici, u neposrednoj blizini nekadašnje Crnogorske banke, zbog svoje stilski čiste i jasne odrednice, arhitektonske, istorijske i ambijentalne vrijednosti, Francusko poslanstvo je možda najvrednije parče arhitekture ne samo na Cetinju već i u Crnoj Gori.
Iako je atraktivnim rješenjem akcentirana čeona fasada – u vidu konveksnog ulaza nad kojim dominira balkon, maštovitošću i ljepotom izrade ni ostale ne zaostaju za njom. Pere traži različite boje i slaže ih po principu harmonije i kontrasta. U unutrašnjosti, očuvano je poluzavojno armirano stepenište i devet fino dizajniranih kamina.
Vrijednost objekta, očituje se u njegovom istorijskom značenju, upotrijebljenom materijalu, arhitektonskom rješenju i likovnosti, gdje je, komponovanjem krovnih prozora i dimnjaka, obradom fasada sa smjelom kombinacijom materijala, grubog kamena u sokli, rustičnog betona i dekorativnih polihromnih keramičkih pločica, ovaj objekat prvi na Cetinju, izrazio jasne stilske odlike savremenog stila – secesije. Duž objekta i pripadajuće mu parcele, teče ogradni zid, kombinovan sa elementima od kovanog gvožđa. Svojom smjelo oblikovanom fasadom, prvom primjenom armiranog betona na Balkanu i čistotom stila, izdvaja se od ostalih reprezentativnih zdanja na Cetinju. U zgradi je Francusko diplomatsko predstavnistvo bilo smješteno do 1916 godine, potom je bilo u funkciji raznih bankarskih institucija a danas je koristi C.N.B. Đurđe Crnojević. Vašoj pažnji preporučujem tekst g-dina Dragoslava Mijuškovića, dipl. arh, koji je objavljen na ovom sajtu pod naslovom “ZGRADA BIVŠEG FRANCUSKOG POSLANSTVA JE NAJVRJEDNIJE PARČE ARHITEKTURE U CRNOJ GORI”.
Englesko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Velike Britanije uspostavljeni su 1879. godine a trajali su do 1921. godine. Sve do 1912. godine Britansko poslanstvo je bilo smješteno u privatnoj kući.
Začetak druge decenije XX vijeka, obilježila je izgradnja još jednog, istorijski značajnog objekta, koji je za diplomatske potrebe Velike Britanije sagrađen 1912 god. Otkupljena parcela u blizini Lokande, na kojoj su se nalazile četiri kuće bivšeg njemačkog poslanika Baltacija, sa vanrednom mikrolokacijom – glavna ulica i centar obruča znamenitih zdanja (neposredna blizina Lokande), izrazila je interes i respekt prema Crnoj Gori.
Za izradu projekta, Velika Britanija je angažovala engleskog arhitektu Hartija, koji je u duhu engleskog tradicionalizma, objekat “vidio” kao engleski ljetnikovac. Radovi su u potpunosti završeni 1914. godine. Jednostavna i mirna, spratna zgrada čija unutrašnjost nema nikakve dekorativne elemente, sa trijemom i karakterističnim niskim parapetnim zidom, sa ogradom od kovanog gvožđa, sprijeda kultivisanom zelenom površinom, prostranim vrtom i gradskim parkom u zaleđu, svojim izrazom, približila se cetinjskoj profanoj arhitekturi i uklopila u ambijent podlovćenskog pejzaža. Zgrada je služila u ove svrhe do 1915. godine.Vremenom je promijenila razne funkcije a danas je u njoj smještena Akademija muzičkih umjetnosti.
Srpsko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Srbije uspostavljeni su 15. aprila 1897. godine i trajali su do 1921. godine.
Srpsko poslanstvo je prvobitno bilo smješteno u kući Jova Milinovuća (Pipera), u Katunskoj ulici. Do preseljenja u kuću Gavra Vukovića došlo je 1907 godine, a 1909. godine tadašnje srpsko diplomatsko zastupništvo izdiže se na stepen poslanstva, useljava se u kuću preko puta kraljevog dvora, registrovanu kao vlasništvo srpskog kralja Petra Karađorđevića.
Kuća sagrađena 1883. godine, bila je svadbeni poklon knjaza Nikole njegovoj kćerki knjaginjici Zorki, ženi kralja Petra Karađorđevića. U istoj zgradi osoblje ostaje do njegovog zatvaranja, 1915 godine, pred ulazak austrougarske vojske u Cetinje. Radi se o jednostavnom pravougaonom objektu sa spratom i potkrovljem, tipičnoj cetinjskoj kući onog vremena. Danas je u ovoj zgradi smješten Etnografski muzej.
Tursko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Carevine Turske uspostavljeni su 1879. godine a trajali su do 1912. godine.
S početka 80-tih godina XIX vijeka, sagrađena je kuća vojvode Maša Vrbice, u centru istorijskog jezgra Cetinja u blizini “BANOVINE” zgrade koju danas koristi Lokalna uprava Cetinja.
Godine 1885, turski izaslanik Dževat-paša, piše knjazu Nikoli zamolnicu za otkup ove privatne kuće, a za potrebe turskog poslanstva. Odobreni otkup, označio je i početak sticanja prava vlasništva nad nepokretnostima u Crnoj Gori. Dvije godine kasnije knjaz Nikola I dao je turskom poslanstvu na korišćenje baštu preko puta poslaničke kuće. Zgrada u kojoj je bilo smješteno Tursko poslanstvo popularno nazvana “Pašina kuća” do 1912. godine, je jednostavan objekat pravougaone osnove, na sprat i skromnog enterijera. Danas je u njoj smještena Akademija dramskih umjetnosti.
Poslanstvo Bugarske
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Bugarske uspostavljeni su 1896. godine a trajali su do 1913. godine.
Početkom 1910. godine, uz dozvolu vlasnika, vojvode Iva Radonjića, bugarska vlada je za potrebe smještaja poslanstva adaptirala kuću lociranu u Dvorskoj ulici. Projekat adaptacije izradio je arhitekta Fernando Balako, koji je istovremeno bio angažovan na rekonstrukciji dvora knjaza Nikole I.
Kao poslanstvo kuća je korišćena do 1913. godine a danas je u njoj ugostiteljski objekat “Gradska kafana”.
Poslanstvo Grčke
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Grčke uspostavljeni su 1881. godine a trajali su (sa prekidom od 1883 do 1896-iz finansijskih razloga) do 1918. godine.
Za svoje diplomatsko poslanstvo Grčka je koristila zakupljene privatne kuće – prvo blizu Vojnog stana, zatim u glavnoj Katunskoj ulici, u ulici Ivana Crnojevića (kuća Vukmanovića) i na kraju kod Bolnice, pored puta za Podgoricu (Ivanbegova ulica). Kao jedini neutralni diplomata, grčki predstavnik je ostao na Cetinju i tokom 1916. godine.
Poslanstvo Njemačke
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Carevine Njemačke uspostavljeni su 1906. godine a trajali su do 10. avgusta 1914. godine. Nakon ženidbe prijestolonasljednika Danila njemačkom princezom Jutom Meklemburg, Knjaz Nikola je 17 maja 1905. godine stigao u Berlin i posjetio njemačkog cara Vilhelma. Poslije toga Njemačka otvara stalno diplomatsko predstavništvo na Cetinju.
Nakon prodaje četiri kuće u blizini cetinjske Lokande (1912), sjedište njemačkog poslanstva smješteno je u privatnoj kući Jovana Pipera Milunovića u Katunskoj ulici. Kuća nije imala nikakvih arhitektonskih specifičnosti u odnosu na ostale cetinjske kuće. Sazidana je od kamena koji je kasnije malterisan a ima prizemlje, sprat i mansardno potkrovlje.
Kuća je danas stambeni objekat.
Poslanstvo SAD
Oktobra mjeseca 1905. godine, pri crnogorskom Dvoru za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra S.A.D imenovan je John B. Jackson, američki diplomatski zastupnik u Grčkoj. Njega je knjaz Nikola primio u audijenciju 30. oktobra 1905. godine i tako je počelo uspostavljanje zvaničnih diplomatskih odnosa između S.A.D i Crne Gore.
Kad je proljeća 1916. godine sjedište crnogorskog Dvora i Vlade prenešeno u Nej na Seni kod Pariza, zbog objektivnih okolnosti i problema sa kojima su se suočavali crnogorski zvanični organi u emigraciji, odnosi između Crne Gore i S.A.D održavali su se, u to vrijeme, preko američkog ambasadora u Parizu u Francuskoj William Graves Sharp-a. Preko Američke ambasade u Parizu su upućivani memorandumi, predstavke, zahtjevi, note, protesti itd, a isto tako posredstvom nje su crnogorski Dvor i Vlada primali odgovore i druga zvanična akta iz Vašingtona sa kojim su ostvarivali komunikaciju i korespondenciju.
Vlada S.A.D je donijela odluku 21. januara 1921. godine, da ne priznaje više crnogorske diplomatske i konzularne predstavnike države Crne Gore jer je ona bila prisajedinjena Srbiji.
Sjedište američkog poslanstva nalazilo se u Grand hotelu. U njemu je stanovao sekretar poslanstva, dok je izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar boravio u Atini i bio diplomatski predstavnik za obije države.
Belgijski konzulat
Zvanični odnosi Kraljevine Crnealjevine Belgije uspostavljeni su 1910 godine (kada je CG proglašena za kraljevinu) a trajali su do 1914. godine. To su najkasnije uspostavljeno diplomatsko predstavništvo na Cetinju. Belgijski kralj Albert je na predlog svog ministra spoljnih poslova, naimenovao Vuka Jeftovog Vuletića, poznatog cetinjskog trgovca, za vicekonzula Kraljevine Belgije na Cetinju.
Za potrebe smještaja vicekonzulata, prvi i jedini predstavnik Belgije, cetinjski trgovac i hotelijer Vuko Vuletić, koristio je svoju kuću u Dvorskoj ulici.
Danas ovu kuću koriste nasljednici porodice Vuka Vuletića.
CETINJSKI PARKOVI
Vladičina bašta i Učiteljsko dobro, locirani u delti nekadašnje rijeke Cetine do gradnje podvožnjaka predstavljali su sastavni dio Ćipura, odnosno prostora Cetinjskog manastira. Cio prostor je bio neizgradjen i pošumljen, dok su drvoredi izmedju Ćipura, Biljarde, Manastira i Vladičine vašte zasađeni kasnije. U neposrednoj blizini Dvora Kralja Nikole u periodu izmedju 1891. do 1894. uredjena su dva gradska parka sa elementima vrtne arhitekture. Tako je Dvorski park uradjen u francuskom, a Gradski park u engleskom maniru, ukupne površine 7 ha. Razdvojeni su Njegoševom ulicom.
Zajedno sa Vladičinom baštom, Ljetnjom pozornicom, starim stadionom i padinama Orlovog krša, predstavljaju neodvojivi segment zatečenih spomeničkih i ambijentalnih vrijednosti i integralni dio Istorijskog jezgra.
CETINJSKI MUZEJI
Cetinje s pravom nosi naziv “Grad muzej”. Na svakom koraku vas dočekuje prošlost koja traje kroz sačuvano istorijsko nasljeđe. Smještene u značajna spomenična zdanja, muzejske postavke su udahnule trajni život objektima koji su sami po sebi spomenici kulture par excellence.
Začetak muzeja seže u srednji vijek. Crnojevići prvi sakupljaju stari knjižni fond i crkvene obredne predmete. Od kraja XVIII vijeka, kada se inteziviraju borbe sa Turcima, u ove zbirke počinju da pristižu i ratni trofeji. Dragocjenosti se sele u novo zdanje, Njegoševu Biljardu. Poslije crnogorsko-turskih ratova 1876-78. godine zbirka u Biljardi prerasta u muzej ratnih trofeja i stavljena je pod nadležnost Ministarstva vojnog.
Savremena muzeološka postavka, sačinjena od materijala koji se čuvao u vladarskoj rezidenciji, formira se u zgradi Zetskog doma. Donosi se Zakon o Knjaževskoj crnogorskoj biblioteci muzeju 1986. godine.
Austrijski okupator u Prvom svjetskom ratu nanio je ogromnu štetu crnogorskom kulturnom nasljeđu. Od preostalog materijala formiran je Državni muzej 1926. godine, u dvorcu kralja Nikole.
Narodni muzej Crne Gore
Danas je kompleksna cjelina u čiji sastav ulazi pet organizacionih jedinica: Umjetnički muzej, Istorijski muzej, Etnografski muzej, Njegošev muzej „Biljarda“ i Muzej Kralja Nikole i baštini predmete od izuzetne vrijednosti i velikog značaja za istoriju naše države, kao i svjedočanstvo njene multietičnosti i multikulturalnosti. Pored predmeta primijenjene umjetnosti, Muzej u svojim fondovima čuva i značajna djela likovnih umjetnika.
Umjetnički muzej
Smješten u zgradi Vladinog doma broji oko 2316 eksponata i trenutno predstavlja najznačajniji fod likovne umjetnosti Crne Gore,
podijeljen u pet zbirki: Zbirka umjetnosti južnoslovenskih zemalja, zbirka Crnogorske umjetnosti, zbirka Milice Sarić Vukmanović, zbirka Likovni umjetnici Jugoslavije Njegošu i zbirka ikona.
——————————————————————--
U Plavoj kapeli, posebnom odjeljku muzeja, izložena je jedna od najznačajnijih hrišćanskih relikvija-ikona Bogorodice Filermose. Prvi pomen ikone vezuje se za red Jovanovaca i ostrvo Rodos, gdje se smatralo da ikona ima čudotvornu moć. Po predanju ona je nastala u Jerusalimu, a njen autor je sam jevanđelist Luka. Njeno putešestvije je opisano u tekstu gdje se govori o Cetinjskom manastiru.
Danas je aktuelna ideja da se te tri relikvije koje su vjekovima bile zajedno ponovo “sastave” i zajedno izlože u posebnom za te svrhe napravljenom objektu kako bi se utrostručilo njihovo čudotvorno djejstvo…
Istorijski muzej
Smješten u prizemlju zgrade Vladinog doma, posjeduje oko 1430 eksponata koji su svrstani u slijedeće zbirke: Arheološka zbirka,
koja posjeduje najstariji arheološki materijal sa nalazima iz Duklje, Budve i drugih značajnih lokaliteta sa područja Crne Gore;
Zbirka fotografija koja registruje važne događaje i ličnosti iz naše istorije;
Zbirka oružja koja posjeduje primjerke iz svih turskih radionica oružja; Zbirka zastava – trofejne zastave crnogorsko – turskih sukoba imaju posebnu vrijednost. U današnjoj muzejskoj zbirci, jednoj od najbogatijoj te vrsta u Evropi, čuvaju se 44 turske zastave. Centralna izložba, kao i organizacija muzeja oslanja se na šest odjeljenja koja prate periode od predslovenskog do perioda Crne Gore u zajednici jugoslovenskih naroda.
Njegošev muzej – Biljarda
Prilikom proslave stogodišnjice Njegoševe smrti, 1951 godine, u restauriranoj Biljardi otvoren je Memorijalni muzej, koji posjeduje bogatu zbirku od oko 140 eksponata.
Jedan od najdragocjenijih dokumenata u ovom prostoru je testament Petra II Petrovića Njegoša a posebno mjesto zauzima Njegoševo najznačajnije djelo,
Gorski vijenac, preko svih izdanja iz pošlog vijeka, prevoda na strane jezike, orginalnih pisama i bilježaka.
Muzej kralja Nikole
Državni muzej osnovan je 1926 godine, u Dvoru Kralaj Nikole. Predstavlja memorijal kralja Nikole, sa akcentom na dvor kao političku instituciju nastalu na određenom stupnju državnog razvitka. Značajan dio stalne postavke čine prostori sa autentičnim sadržajem.
Ovakva organizacija muzeja omogućava da se nasluti atmosfera na dvoru najmanje evropske metropole sa početka XX vijeka. Pored autentične dekoracije, cijelom prostoru pečat daje i bogata kolekcija umjetničkih slika uglavnom portreta dinastije Petrovića. Muzej posjeduje oko 140.000 predmeta a godišnje ga posjeti oko 120 – 150000 turista.
Etnografski muzej
Smješten u zgradi bivšeg Srpskog poslanstva, posjeduje vanredno bogate i značajne zbirke sa oko 4250 predmeta, koje ilustruju način privređivanja, kulturu stanovanja, tekstilne radinosti i druge elemente materijalne i duhovne kulture stanovnika Crne Gore.
Kao sastavni dio Etnografskog muzeja, u dvorištu Biljarde, nalazi se stakleni paviljon u kojem je smještena Reljefna karta Crne Gore u razmjeri 1:10000 po površini i 1:5000 po visini. Za vrijeme Prvog svjetskog rata 1916/17 izradili su ga austrijski oficiri radi bolje kontrole okupiranog područja.
U njegovoj izradi je učestvovao i crnogorski vajar Marko Brežanin. Nakon zemljotresa 1979. godine po projektu dipl arh. Dragoslava Mijuškovića, rekonstruisan je tako da njegov spolajašnji izgled s pravom naglašava da on ne pripada Njegoševoj rezidenciji Biljardi.
Prelijepa tematska izložba autora g-đe Tatjane Rajković – “Od niti do tkanine”, koja je postavljena u prostoru ovog muzeja, posvećena je razvoju tradicionalne obrade tekstila u Crnoj Gori.
Tehnički muzej
U želji da se uveliča krunisanje prvog crnogorskog kralja Nikole I Petrovića, na Cetinju je sagrađena, za manje od dva mjeseca, prva električna centrala. Tako je 19. avgusta 1910. godine, nepune tri decenije poslije prve ovakve centrale u svijetu koju je u Njujorku podigao čuveni naučnik Tomas Edison, dovedena električna rasvjeta do Dvora kralja Nikole, dvanajest stranih poslanstava i do Vladinog doma a nešto kasnije i do imućnijih cetinjskih domaćinstava. Prvobitno instalisana snaga centrale bila je 110 kilovata da bi nekoliko godina kasnije bila udvostručena. Najveći dio opreme nabavljen je u Beču i Gracu.
Osnovna funkcija ove električne centrale bila je samo za osvjetljenje a kasnije se ugrađuju u Dvoru kralja Nikole i tijela za grijanje. Rasvjeta je funkcionisala pored navedenih objekata i u Njegoševoj i Bajovoj ulici
U prizemlju zgrade Električne centrale (u kojoj je danas smještena Elektrodistribucija) koju je početkom druge decenije XX vijeka podigao Emanuel Kraus, predsjednik crnogorskog društva za elektriku, smješten je
Tehnički muzej u kojem su izložena postrojenja i eksponati vezani za razvoj elektroprivrede u Crnoj Gori.
Riznica Cetinjskog manastira
Svojim bogatstvom i specifičnošću predmeta najbolje ilustruje prošlost duhovnog života u Crnoj Gori o čemu je dosta napisano u tekstu o Cetinjskom manastiru…
Ljetna pozornica
Na atraktivnoj lokaciji, u stjenovitom podnožju Orlovog krša 1951. godine izgrađena je ljetna pozornica koja, rješenjem scene i gledališta podsjeća na antičke amfiteatre. Iste godine u tom specifičnom ambijentu, povodom obilježavanja stogodišnjice Njegoševe smrti, odigrana je pozorišna predstava “Šćepan mali”. Osamdesetih godina, nakon zemljotresa (1979) izvedeni su konzervatorsko-restauratorski radovi tako da je gledalište uvećano a poboljšani su i funkcionalni kvaliteti ovog veoma akustičnog i jedinstvenog teatra.
Crnogorska banka
Prvi novčani zavod u Crnoj Gori osnovan je 1906. godine kada je Crna Gora uvela i sopstveni novac – perper, a zgrada namijenjena banci podignuta je 1910. godine u glavnoj ulici, blizu Francuskog poslanstva. Ozbiljnom monumentalnošću, bez arhitektonskih ukrasa, zdanje asocira na bankarske postulate koji garantuju temeljitost i trajnost. Zgrada je zidana od kvalitetnog kamena, na dva sprata, jednostavnih je linija i strogo funkcionalnog prostora. Veliki prozori u prizemlju osvjetljavaju salu sa pultom što predstavlja prvo savremeno koncipiranje poslovnog prostora. Zgradu karakteriše stilsko jedinstvo drvenarije, bravarije i obrade otvora. Velika bronzana slova sa nazivom banke predstavljaju dobro ukomponovan detalj fasade. Nekadašnji bankarski prostor koristio se poslije drugog svjetskog rata u razne svrhe a nakon konzervatorsko-restauratorskih i drugih unutrašnjih radova koji su završeni prije nekoliko godina, ovaj objekat je predviđen za Muzej bankarstva Crne Gore.
U toku je opremanje i postavka muzeja tako da uskoro možemo očekivati njegovo otvaranje.
Kuća Đukanovića
Svojim arhitektonskim izgledom, od kada je podignuta (1910.) pa do danas, skreće pažnju na sebe takozvana Đukanovićeva palata. Nalazi se u Njegoševoj ulici a projektovao je (najvjerovatnije) njen vlasnik građ. ing Marko Đukanović koji je bio predsjednik Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore a i nadzorni organ prilikom izgradnje Vladinog doma. Zgrada, skladnih proporcija (14x13m) je napravljena u renesansnom stilu i ima naglašen ulaz sa trijemom i stubovima.
Ispred svakog stuba je po jedna ženska figura koje personifikuju godišnja doba a na glavnoj kapiji se nalaze dvije figure lava. Sve te figure su napravljene u armiranom betonu. Tokom svojeg postojanja imala je razne funkcije a danas se koristi u stambene svrhe.
Kuća Vukotića
“Kvadratna kuća” Vukotića koja se nalazi u Njegoševoj ulici, naspram Francuskog poslanstva, podignuta je 1910. godine po projektu inženjera Jovana Maguljanija. Ovo arhitektonsko djelo, bez ikakvih ukrasa i prva privatna kuća kod nas u armiranom betonu, ima sve odlike ranog i autentičnog kubizma. Smatra se jednim od najblistavijih ostvarenja koja je moderna umjetnost građenja, ostavila kao dio svoga istorijskog nasljeđa.
Rezidencija predsjednika Crne Gore
U zgradi nekadašnje Hipotekarne banke, u Njegoševoj ulici-preko puta Francuskog poslanstva, koju je projektovao arhitekta Bogdan Nestorović, a koja je podignuta 1934-36. godine, danas se nalazi rezidencija Predsjednika države.
Knjižni fond - Cetinje je grad knjige, ona je tu vjekovima pisana, štampana, čitana i čuvana. Duga istorija pismenosti Crne Gore, najprije kao grčke i latinske, nakon toga i slovenske, nužno je morala ishodovati i štampanom knjigom. Pojava prve štamparije 1492. godine, i prve štampane knjige južnoslovenskih naroda, Oktoiha prvoglasnika iz 1494. godine, upravo u Crnoj Gori, nije ni neočekivana, ni slučajna. Oktoih prvoglasnik štampan na Cetinju 04.01.1494.godine, čuva se u Državnom muzeju na Cetinju. Od prestanka rada Obodske štamparije (kraj XV) do sredine XIX vijeka, na slobodnoj teritoriji Crne Gore, nije bilo uslova za osnivanje štamparija. Petru II Petroviću Njegošu pošlo je za rukom da 1833. godine, ostvari želju svojih slavnih predaka da nabavi štampariju.Njegoševa štamparija ( 1833-1852). Državna štamparija Crne Gore (1858-1916) nastavila je tradiciju Njegoševe tipografije i uz manje prekide i mijene, kontinuirano je radila do naših dana. Od osnivanja do 1916. godine nazivana je raznim zvaničnim imenima: Crnogorska državna pečatnja, Knjaževsko-crnogorska državna štamparija, Kraljevsko-državna crnogorska štamparija, Knjigopečatnja knjaževstva crnogorskog, Knjaževska pečatnja, pa čak i Cetinjska pečatnja ili Cetinjska štamparija. Danas na Cetinju rade štamparije: Štamparija „Obod“, IVPE i Cicero. Štamparija „Obod“ je trenutno najznačajnija štamparija na Cetinju i jedna od većih u Crnoj Gori.
Bogat istorijat štampe, prirodno je pratio i istorijat čitaonica, biblioteka i knjižara na Cetinju.
Centralna biblioteka „Đurđe Crnojević“
Broji impozantan fond od 1.500.000 bibliotečkih jedinica, nalazi se na vrhu piramide bibliotečko-informacionog sistema Crne Gore, što je stavlja u rang evropskih nacionalnih biblioteka . CNB „Đurđe Crnojević” prethodile su Njegoševa biblioteka (1838-1893), koja je u vrijeme formiranja brojila 500 knjiga, Državna (1893-1916) i Nacionalna biblioteka Crne Gore (od 1946.) Centralna narodna biblioteka Crne Gore “Đurđe Crnojević”, smještena je u zgradama bivšeg Italijanskog i Francuskog poslanstva, u prostoru od 12.500 m2 , sa ukupno zaposlenih 77 radnika. Fond je strukturiran u bibliotečke kolekcije (zbirke): osnovni fond, fond montenegrine, fond stare rijetke knjige, fond periodike, rukopisnu zbirku, kartografsko-geografsku zbirku, zbirku muzikalija, likovno-grafičku zbirku i zbirku sitnog i dokumentacionog materijala.
Trenutno se po programu COBISS stručno obrađuje tekući priliv crnogorske knjige i periodike.
Kao, nacionalna i depozitna biblioteka, popunjavanje svojih fondova obavlja konkretnim vidovima nabavke: obaveznim primjerkom; razmjenom; kupovinom i poklonima, a kao nacionalna biblioteka Crne Gore, obavlja i funkciju matične službe.
Gradska biblioteka „Njegoš“
Poslije 140 godina postojanja, svojom aktivnošću ide u korak sa savremenim informacionim dostignućima, bogaćenjem svojih fondova uslugama, popularizacijom knjige, čime ispisuje nove stranice u svojem razvoju. Biblioteka posjeduje oko 60.000 publikacija. Kao jedna od najstarijih biblioteka u Cnoj Gori, posjeduje bogat fond periodike. Po podacima matične službe Biblioteke „Njegoš“ na teritoriji Prijestonice trenutno radi 17 biblioteka, kao i najstarija seoska čitaonica u Crnoj Gori – Ljubotinjska čitaonica, osnovana 1890. godine. Ukupan fond biblioteka nad kojima je Biblioteka „Njegoš“ matična, iznosi 48.485 publikacija.
Zajedničko za sve biblioteke je nedostatak adekvatnog poslovnog prostora, nedostatak stručnog kadra, nedovoljno obnavljanje fonda, nedostatak osnovnih sredstava za rad. Danas je smještena u zgradi preko puta Rezidencije predsjednika Crne Gore.
Da bi Cetinje, a i Crna Gora, bolje valorizovali svoju kulturnu istoriju, a posebno istorijat prve štampane knjige kod Južnih Slovena, Oktoih, kao i istorijat štamparstva, čitaonica, knjižara, a kasnije biblioteka, kao i sve što riječ knjiga podrazumijeva, neophodno je osnovati Muzej knjige.
Planirana zgrada za osnivanje budućeg Muzeja knjige, je zgrada bivšeg Francuskog poslanstva. Taj muzej bi upotpunio nisku u đerdanu cetinjskih muzeja i obogatio turističku ponudu Prijestonice.
Državni arhiv
Arhivska dokumenta su brižljivo čuvana još na dvoru Crnojevića. U ugovoru između Ivana Crnojevića i Venecije 1482. godine, unesen je podatak da se jedan primjerak dokumenta čuva „u njegovu kanzelariju na Cetinje“.
Na Cetinju se čuva značajna arhivska građa, smještena u Državnom arhivu Crne Gore, Arhivskom odjeljenju Cetinje, Arhivu Mitropolije crnogorsko-primorske,
Arhivsko-bibliotečkom odjeljenju Narodnog muzeja Crne Gore i Centralnoj narodnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“.
U Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju, u zgradi koja se nalazi u blizini Biljarde i Dvora kralja Nikole, čuva se 436 arhivskih fondova i zbirki. Najstariji dokument je iz 1539.godine.
Nematerijalna kulturna baština
Veoma značajno mjesto u kulturnoj baštini jednog naroda, pa samim tim i Crne Gore, zauzima nematerijalna kulturna baština, koja sa svim bogatstvom jezika, običaja, usmeniih tradicija, vjerovanja predstavlja neopipljivo narodno stvaralaštvo.
Običaji su većinom nastajali upravo iz vjerovanja, da se običajne i praznovjerne radnje pretapaju jedna u drugu, a ponekad se u svojim konkretnim manifestacijama često toliko prožimaju, da je gotovo nemoguće povući preciznu granicu među njima. Običaji su nasljeđivani i prenošeni s generacije na generaciju i bili su neophodni pratioci stanovnika Cetinja, njihovog rada i ponašanja. Kao primjer jednog takvog vjerovanja imamo toponim “Đinovo brdo” iznad cetinjskog polja. Đin je zapravo duh koji čuva planinu, šumu, jezero i sl.
U Crnoj Gori je veoma bogata riznica usmenog narodnog stvaralaštva, kako proznog, tako i onoga u stihu. Na ovom prostoru zabilježeno je mnogo i epskih i lirskih pjesama. Crnogorski folklor je prepoznatljiv po svome duhu, često i po obliku. Crna Gora je i danas prostor u kome junačke pjesme imaju žive stvaraoce, interpretatore i brojnu publiku i gdje se epika njeguje u gotovo svakoj kući. Deseterac je rezervisan samo za junačke pjesme koje izvodi pojedinac, otegnuto pjevajući uz pratnju gusala.
Gusle su muzički instrument epskog čovjeka, Crnogorca uz koji su opjevani događaji iz istorije crnogorskog naroda. Takav oblik muzičkog izražavanja održao se i do današnjih dana, pa smo svjedoci čestih održavanja guslarskih večeri ili manifestacija u kojima je pjevanje uz gusle neizostavno. Karakteristična igra je crnogorsko oro ili “igra po naški”.
Prvo izađe muškarac, priđe đevojci i pozove je da igraju. Oboje se kreću udesno, skaču uvis i šire ruke. Dok oni igraju dvije grupe-muška i ženska, naizmjenično pjevaju istu pjesmu. Pjesma je ta koja podstiče da se u kolo uključi što više ljudi. Igranje se izvodi u krugu.
PRIRODNI RESURSI
Zahvaljujući svojim prirodnim – geografskim i klimatskim karakteristikama, područje Prijestonice Cetinja ima velike mogućnosti za razvoj različitih vidova turizma, posebno kada se uzme u obzir šire područje. Cetinjska regija bi se mogla podijeliti na tri subregije i to: zona Nacionalnog parka „Lovćen“, areal Crnojevića rijeke, sa dijelom Skadarskog jezera, koji pripada Cetinju i centralna turistička zona Cetinja. Područje Cetinjske subregije karakteriše bogatstvo kraškim fenomenima, kao što su škrape, vrtače, uvale, kraška polja, jame i posebno, pećine. Starim putem preko Njeguša, koji vodi do Kotora, nalazi se veliki broj vidikovaca.
Poseban pogled i izuzetan turistički doživljaj predstavlja pogled sa 25. lovćenske serpentine na Krscu i sa Krsca odnosno Kuka. Zbog potencijala kojima područje raspolaže veoma je pogodno za razvoj speologije, organizovanje panoramskih puteva, arheološka istraživanja.
Po bogatstvu pećinskih ukrasa posebno su interesantne Cetinjska i Lipska pećina. Speleološki turizam predstavlja specifičan vid turizma. Ova grana turističke privrede ima takve motive koji su neponovljivi, jedinstveni, ali u većini slučajeva dostupni malom broju ljudi. Unutrašnjost speleoloških objekata oduvjek je bila jak motiv za istraživanje.
Cetinjska pećina se nalazi u epicentru istorijskog jezgra Cetinja što je veoma povoljna okolnost. Pored toga ona je, tokom osamdesetih godina, doživjela visok stepen osposobljenosti za turističku upotrebu (urađene su staze, razvedena rasvjeta, urađeni sanitarni čvorovi i dr). Međutim, poplava koja je zadesila Cetinje 1986. godine, nanijela je znatne štete ovom objektu a kako od tada nije sanirana, danas je toliko razrušena i njena unutrašnjost demolirana da predstavlja pravo ruglo pored značajnih i vrijednih kulturno-istorijskih spomenika Cetinja. No i pored trenutnog stanja ova pećina bi se sa vrlo malo ulaganja mogla vratiti u stanje koje bi zadovoljavalo uslove potrebne za turističku aktivnost, čime bi joj se vratila odnosno dala prava funkcija.
Lipska pećina se nalazi na periferiji Cetinja, u Dobrskom selu, na prevoju Belveder. Bila je poznata još u Njegoševo vrijeme. Otkrivena je približno kada i Postojinska jama u Sloveniji. Prema pisanim dokumentima, zna se da je u nju prodirao i Englez Lejard, 1839., kao i poznati putopisac i istraživač Pavle Rovinski, koji je nakon spuštanja na 450 metara dubine, 1887. godine, zapisao da u pećini ima stalaktita i drugih ukrasa koji se ne mogu naći ni u jednoj drugoj pećini.
Krajem prošlog i početkom ovog vijeka pojedini, najviše ulazni, djelovi ove pećine bili su osposobljeni za turističku posjetu. Najintenzivnija posjeta ovog objekta bila je u prvoj polovini ovog vijeka, kada su pojetioci kao rasvjetu koristili garbitne lampe da bi prošli kroz kanale ovog objekta. I danas bi sa malo ulaganja (u odnosu na vrijednosti i mogućnosti zarade) ova pećina mogla biti osposobljena za turističku posjetu. Projekat uređenja i valorizacije ove pećine je urađen …
Osim njih postoji još nekoliko pećina: Lašorska, Strugarska, Obodska i Koronjina, poznata kao arheološki lokalitet.
Zbog klimatskih uslova, pojedine oblasti pogodne su za razvoj odmarališnog i zdravstvenog turizma (Ivanova Korita) i banjsko – zdravstvenog turizma (Rijeka Crnojevića), dok blizina mora predstavlja dobar preduslov za razvoj kupališnog turizma, sa akcentom na korišćenje smještajnih kapaciteta na Cetinju.
Takodje, bogatstva faune na Skadarskom jezeru daje pogodnost za razvoj ribolovnog, lovnog i sportskog turizma. Fokusiranje na teme: aktivan doživljaj prirode, crnogorska kultura i istorija, kod gosta stvaraju doživljaj Cetinja kao kulturnog centra, sa svim atrakcijama okoline, povezan i umrežen biciklističkim i pješačkim stazama. Rijeka Crnojevića, Virpazar i odabrane destinacije na južnoj obali jezera postaju centri doživljaja prirode.
Nacionalni park Skadarsko jezero
Skadarsko jezero se nalazi na krajnjem jugoistoku Crne Gore, u zetsko-bjelopavlićkoj kotlini zadržavajući rijekom Bojanom kontakt sa Jadranskim morem. Dvije trećine jezera pripada Crnoj Gori, dok je jedna trećina u Albaniji. Prosječna dubina jezera je šest metara. Neki djelovi njegovog dna se nalaze ispod nivoa mora. Takva mjesta zovu se “oka” a ima ih oko 30. Proglašeno je Nacionalnim parkom od 1983. godine a od 1995. kao značajno stanište vodenih ptica upisano je u Svjetsku listu močvarnih područja od međunarodnog značaja.
Skadarsko jezero je najveći basen slatke vode na Balkanu. Ono je stjecište mnogobrojnim životonjskim i biljnim vrstama. Za njega kažu da je “ptičji raj” čak za 264 vrste ptica a zaštitni znak jezera je rijetki kudravi pelikan (Pelecanus crispus).
Na obalama Skadarskog jezera bio je centar srednjovjekovne države Crnojevića. Na njegovim ostrvima i okolnim brdima nalaze se mnogobrojna ribarska sela i spomenici iz raznih epoha. Neki su danas samo ruševine i daleko sjećanje dok drugi još aktivno žive.
Ruralna naselja u Nacionalnom parku Skadarsko jezero su Vranjina, Godinje, Virpazar, Dodoši Žabljak i Rijeka Crnojevića. Od manastira tu su Beška, Kom, Moračnik i Starčeva Gorica a od utvrđenja tu su Ostros, Grmožur, Lesendro i Tophala. Ostrvo Grmožur je takozvani crnogorski Goli otok. Na njemu se nalazio zatvor u koji je Nikola I slao neposlušne političke protivnike na prevaspitavanje.
Sve što priroda može ponuditi čovjeku nalazi se ovdje. I voda i plodna zemlja,
i veliki broj pješčanih plaža, obilje ribe i ptica, duboke šume i bistre rijeke, topla ljeta i blage zime, tamno opojno vino Vranac.
Ovom bogatstvu prirode odgovaraju različiti oblici predjela oko jezera oivičenog brdima.
Od turističkog sadržaja na Skadarskom jezeru su moguće sljedeće aktivnosti: jedrenje na dasci, kajaking, ribolov , pješačke ture, posmatranje ptica, biciklističke ture, baloniranje male letjelice, panoramski letovi hilikopterom, krstarenje jezerom. Za navedene aktivnosti već postoje odgovarajući klubovi, a posjetiocima su na raspolaganju i centri na Vranjini, Rijeci Crnojevića i u Murićima.
Lovćen
Lovćen je planina koja je vjekovima sabirala misli i stremljenja Crnogoraca. Gleda i na istok i na zapad a njegova karakteristična silueta je posljednja slika koja se nosi iz zavičaja i prva koja se ugleda na povratku kući. Za Crnogorce je Lovćen što i Olimp za Grke ili planina Fudži za Japance. To je divlja a istovremeno, blaga i ljupka planina jedinstvene ljepote i raznolikosti.
Nigdje kao ovdje, kulturni spomenici stvoreni ljudskom rukom (crkve, manastiri, stare kamene kuće, bistijerne i putevi) nijesu tako jarmonično povezani sa prirodnim tvorevinama (planinskim vrhovima, kraškim uvalama, pećinama, gustim šumama i jezerom). Posebnost Lovćena je i njegova laka dostupnost. Za manje od sat vremena stiže se u samo srce Nacionalnog parka-visoravan Ivanova korita iz glavnog grada Podgorice ili iz Budve i Kotora. Uspinjača od Kotora do Ivanovih korita i Cetinja koja treba da se radi 2010/2011. godine biće posebna atrakcija.
Lovćenski masiv je od Dinaroida i sastoji se uglavnom od krečnjaka i dolomita. Na Lovćenu vlada umjereno kontinentalna planinska klima sa uticajem mediteranske klime. Prosječna godišnja temperatura na Ivanovim koritima je 5,9 stepeni C.
Sa Lovćena se pruža jedinstven pogled na kameno more Crne Gore, na prelijepi Bokokotorski zaliv, na Skadarsko jezero, a ponekad kada je vazduh iznad Jadrana čist, mogu se nazreti svijetla na italijanskoj obali.
Sve je to “znao” veliki i genijalni pjesnik Njegoš kada je odlučio da bude sahranjen na njegovom vrhu. Njegoš i Lovćen su za sve Crnogorce jedna cjelina.
Nacionalni park Lovćen
Teritorija planine Lovćen, površine 6400 hektara proglašena je Nacionalnim parkom 1952. godine.
Obuhvata centralni dio planinskog masiva Lovćenakoji se poput zida, uzdiže iznad Cetinja na jugozapadu. Sa južne strane planine, litice se okomito spuštaju ka moru. Ovdje se susrijeću mediteranska klima i sjeverni vjetrovi, miješaju se so i studen. Usljed toga je ova surova kraška planina, neobično bogata biljnim vrstama, od kojih su mnoge rijetke ili ljekovite a Ivanova korita su jedno od najkvalitetnijh mjesta za visinsko liječenje plućnih bolesti jer taj vazduh predstavlja kvalitetnu mješavinu morskih aerosoli i planinskog vazduha.
Dva planinska vrha Jezerski vrh (1657m) i Štirovnik (1749m), dominiraju nacionalnim parkom a tu su još i Babljak 1604 m i Trštenik 1489m.
Zbog blizine mora i miješanja
Prirodni i kulturni resursi Nacionalnog parka Lovćen, predstavljaju dobru osnovu za promociju Nacionalnog parka kao turističke destinacije. Pod šumom se nalazi oko 70% ukupne površine Parka, uglavnom bukve sa kulturama četinara i rijetkih lišćara, a znatno je i prisustvo gorskog javora, jasena, graba i lipe, dok je šuma crnog bora raširena oko Jezerskog vrha i Vučjeg dola. U sjeveroistočnom dijelu planine, kao strogi zabran čuva se endemična šuma bora – munike.
Posebnu vrijednost čine čuveni izvori pitke vode od kojih je najpoznatiji na Ivanovim koritima, zatim stara katunska naselja koja karakterišu kamene kuće pokrivene slamom, guvna, bistijerne, značajni sakralni objekti, kao i prisustvo
mnogih biljnih i životinjskih vrsta koje su u Evropi postale rijetke i djelimično ugrožene. Najstarije crkve su Sveta Neđelja u Veljem kraju, Svetog Arhanđela u Raičevićima, Svetog Đorđa u Vrbi i svetog Jeremija u Žanjevom dolu. Jedina crkva u centralnom dijelu Nacionalnog parka, Crkva Svetog Preobraženja na Ivanovim koritima je sagrađena krajem 19. vijeka na temeljima manastira Crnojevića.
Za vrijeme Austrougarske monarhije na području Lovćena je izgrađena značajna infrastruktura, čiji su se ostaci održali do danas (bistijerna u Koritniku, vodovod u Njegušima kao i ostaci od žičare koja je vodila od Kotora preko Lovćena do Cetinja.
U području Lovćena živi oko 200 vrsta ptica, među kojima se izdvajaju ptice grabljivice kao što su crni orao, carski orao, sivi soko, jastreb, kobac i sova.
Na Lovćenu ima ukupno 1300 biljnih vrsta medju kojima su brojni endemi i relikti npr: lovćenski zvončić, Nikolin različak, zanovijet, Nikolajev karanfil, razne vrste safrana, modro lasinje itd. U fauni Lovćena srijeću se predstavnici različitih grupa. Lovćen je jedan od najmoćnijih centara biodiverziteta herpetofaune (fauna vodozemaca i gmizavaca odredjenog područja) Evrope. Od predstavnika herpetofaune značajno je pomenuti: planinski mrmoljak, Mosorski gušter, Ostroglavi gušter, poskok, zelena krastača, gatalinka i barska kornjača. Fauna sisara Lovćena pripada najmanje istraženim grupama životinjskog svijeta kao sto su: bubojedi, slijepi miševi, glodari, dvozupci i dr.
Ipak, najveće blago Nacionalnog parka Lovćen predstavljaju područja pod šumom, među kojima se izdvajaju 4 rezervata koja su pod strogom zaštitom: na sjevernim padinama je rezervat bora munike (Pinus hidreichi Christ.), na prostoru između Štirovnika, Jezerskog vrha i Golisa su bukove šume i kulture crnog bora, treći je lokalitet Konjsko (bukve), a četvrti rezervat su šume bora krivulja.
Od brojnih vrsta insekata su pod posebnom zaštitom apolonski leptir i šumski mrav. Lovćen predstavlja utočište za divljač a mrki medvjedi i vukovi su ovdje (kako mi u šali kažemo) “domaće životinje”.
Turistički centar Nacionalnog parka “Lovćen” čine pet drvenih bungalova, izložbeni prostor za Školu u prirodi, Centar za posjetioce, obilježene pješačke i biciklističke staze i mjesta za posmatranje.
Tu su lijepi ugostiteljski i smještajni objekti: Objekat dječijeg odmarališta, Ivanov hotel,
kao i skoro moderno renoviran i dobro opremljen motel Palac.
Njeguši
Njeguško polje leži u sjeverzapadnoj podgorini Lovćena, u neposrednom zaleđu Kotorskog zaliva, a na jugozapadnom rubu Katunske površi. Sastoji se iz dva dijela: Njeguša i Krsca. Nalazi se na nadmorskoj visini 844 do 860 m a njegovo dno zahvata površinu od 2,5 km kvadratnih. Nadmorska visina Krsca je 880-935 m. Sa prevoja Krstac, sa litica koje se skoro vertikalno spuštaju ka moru pruža se veličanstven pogled na Boku.
U živopisno planinsko selo do kojega vodi stari vijugavi asfaltni put od Kotora do Cetinja, sa 25 serpentina, nalaze se rodne kuće Petra II Petrovića Njegoša i kralja Nikole I.
Kuća u kojoj je rođen Njegoš, a koju je podigao njegov stric Petar I oko 1870. godine, pretvorena je u muzej i u njoj se danas čuvaju predmeti koji se odnose na Njegoševo djetinjstvo i ranu mladost.
Turistima je posebno interesantan put koji i dan danas služi kao priječac od Kotora do Cetinja,
tzv. Crnogorski put, koji je išao od sjeveroistočnih kotorskih vrata gdje se nalazio “Crnogorski pazar” do Krsca a onda kroz Njeguško polje odakle se spuštao do Cetinja a zatim vodio do Zete.
U novije vrijeme Njeguši su najpoznatiji po proizvodnji crnogorskih specijaliteta: njeguškog sira, njeguške pršute i sušenog ovčijeg mesa – kastradine.
Rijeka Crnojevića
Na 15 km od Cetinja, utonula u zelenilo, smještena je živopisna varošica Rijeka Crnojevića.
Na obližnjem brdu Obod nalazila se srednjovjekovna prestonica Crnojevića, po kojima su rijeka i mjesto dobili ime. Sve do 1878. godine sva međunarodna trgovina obavljala se preko Skadarskog jezera i rijekom Bojanom prema moru.
Zbog toga je ova varoš bila najvažniji crnogorski trgovački i zanatski centar. U njoj su i sveti Petar i kralj Nikola imali svoje kuće-ljetnikovce. Knjz Danilo je 1855. godine podigao most od kamena, sa dva polukružna luka, koji svojom elegancijom dominira čitavim naseljem i skladno se uklapa u prirodni ambijent.
Danas je Rijeka Crnojevića omiljena destinacija izletnika koji da otkriju sakrivene kutke Crne Gore u kojima se još može osjetiti duh prošlih vremena.
Kulturna baština
Raznovrsnost kulturne baštine Cetinja, kroz koju se iščitava istorija ovog prostora, dokaz su o specifičnom kulturnom miljeu. Kulturna baština Cetinja je simbioza neprocjenjivih materijalnih i duhovnih vrijednosti urbanističko – arhitektonskih i kulturno umjetničkih vrijednosti, koje se međusobno prožimaju i uslovljavaju, čineći neraskidivo jedinstvo, tradicionalne i eklektičke arhitektura XIX vijeka, s jedne stane, i bogatstva Riznice Cetinjskog manastira, umjetničkih zbirki cetinjskih muzeja, knjižnog i dokumentacionog fonda cetinjskih biblioteka i arhiva, s druge strane. Sve je to uslovilo, da upravo na Cetinju budu smještene najznačajnije institucije iz oblasti kulturne baštine Crne Gore, što se može smatrati izvanrednim vrijednostima i potencijalima Cetinja.
Nepokretna kulturna baština
Osnovne spomeničke vrijednosti Istorijskog jezgra Cetinja predstavljaju jedinstven sklad parkovskih površina, geometrijski pravilne urbane strukture i reprezentativnih javnih objekata, nastalih u veoma kratkom vremenskom periodu. Kompaktno urbano tkivo koje se formira nezavisno od nukleusa Manastira i Biljarde, predstavlja pravilnu gradsku strukturu. Kuće su skladne i skromne, formirane i dimenzionisane sa osjećajem za mjeru, uz poštovanje urbane matrice, ali i dobrih običaja gradjenja. Kontrast ovoj skromnoj ali definisanoj urbanističkoj matrici predstavljaju reprezentativna zdanja javnih objekata i ambasada. Ovi objekti, tretirani i kao pojedinačno zaštićeni spomenici kulture, sa raznorodnim, ali savremenim stilovima i načinima gradnje, donijeli su u Cetinje evropski duh i uklopljeni u parkovske komplekse predstavljaju sklop jedinstvenih vrijednosti.
U skladu sa Zakonom o zaštiti spomenika kulture, na teritoriji grada Cetinja locirano je ukupno 30 zaštićenih nepokretnih spomenika kulture (uključujući Mauzolej Petru II Petroviću Njegošu), od čega 24 je locirano unutar spomeničke cjeline, Istorijskog jezgra Cetinja, koji su razvrstani u tri kategorije.Nepokretni spomenici kulture I kategorije su:
- Biljarda
- Cetinjski manastir sa crkvom Rođenja Bogorodice
- Dvorac kralja Nikole
- Ostaci manastira Crnojevića na Ćipuru
- Vladin dom – zgrada vlade bivše Kraljevine Crne Gore
- Zetski dom
- Bolnica “Danilo I”
- Dvor prijestolonasljednika Danila – Plavi dvorac
- Dvorska crkva, Ćipur
- Englesko poslanstvo u bivšoj Kraljevini Crnoj Gori
- Francusko poslanstvo u bivšoj Kraljevini Crnoj Gori
- Grob Vladike Danila na Orlovom kršu
- Reljef Crne Gore
- Rusko poslanstvo u bivšoj Kraljevini Crnoj Gori
- Vlaška crkva
- Zgrada arhiva Crne Gore
- Apoteka u Njegoševoj ulici br. 17.
- Grand hotel “Lokanda”
- Mlin Ivana Crnojevića
- Spomenik potopljenim dobrovoljcima kod Medove – “Lovćenska Vila”
- Tablja
- Tursko poslanstvo u bivšoj Kraljevini Crnoj Gori
- Zgrada prve crnogorske banke
- Zgrada bivšeg “Vojnog stana”
- Zgrada bivšeg djevojačkog instituta “Carice Marije”
Vlaška crkva je najstarija sakralna građavina koja se pominje na Cetinju. Posvećena je Rođenju Bogorodice i u sadašnjem obliku datira iz 1864. godine. Međutim, postojeća crkva je nastala na mjestu starije koja se pominje još 1450. godine.
Vlašku crkvu su podigli stočari (Vlasi), koji su u Podlovćenskom docu-Cetinjskom polju imali svoje katune, a najvjerovatnije i stalna staništa prije podizanja dvora i manastira Crnojevića.
Prvobitna crkva, bila je sagrađena od ‘’plota i kočeva’’, opletena prućem oblijepljenim blatom, a potom je u tri navrata prepravljana, da bi konačan izgled dobila 1864.godine.
Na osnovu venecijanskog novčića iz XV vijeka, nađenog u temelju apside manjeg sakralnog objekta, otkrivenog ispod poda današnje Vlaške crkve, može se zaključiti da je jedna od obnova izvedena u XV vijeku.
1864. godine crkva je iz osnova sazidana i proširena u odnosu na prvobitnu građevinu. Tom prilikom su, u temeljne zidove objekta ugrađeni stećci koji su se nalazili u neposrednoj blizini crkve. Od 150 bogumilskih stećaka, sačuvana su samo dva na ulazu u crkveno dvorište. Narodno predanje veže ih za grobove osnivača hrama Ivana Borojeva i njegove žene, a druga legenda za čuvenog hajdučkog harambašu, Baja Pivljanina.
Istraživačkim radovima je ustanovljeno da je crkva u jednom periodu bila živopisana, o čemu svjedoče pronađeni ostaci fresko maltera.
Ograda oko crkvene porte postavljena 1897. godine je sačinjena od 1544 cijevi pušaka zaplijenjenih od Turaka u bitkama na Grahovcu (1858), Vučijem dolu i Fundini (1876-78) i predstavlja jedinstveni “istorijski muzej pod vedrim nebom”. Posebna vrijednost je i ikonostas u crkvi koji je 1878. godine oslikao Makedonac Vasilije Đinovski.
U crkvi su se vjenčali knjaz Nikola i knjaginja Milena 1860. godine.
Dvor Ivana Crnojevića
Podizanje dvora Ivana Crnojevića 1482. godine vezuje se za formalno osnivanje Cetinja i formiranje nove crnogorske prijestonice.
Dvor Ivana Crnojevića nije sačuvan, a nalazio se na mjestu današnjeg Cetinjskog manastira. U dvoru se kontinualno živjelo samo četrnaest godina. Već krajem 1496. godine Đurđe Crnojević je napustio Cetinje, nakon čega je dvor zapustio.
Ostaci dvora još su bili dobro vidljivi sredinom XVII vijeka, jer se u jednom izvještaju iz 1646. godine kaže da se „još vide ruševine palate gospodara Crne Gore“.
Na ruševinama dvora vladika Danilo 1701. godine podiže novi manastir. Za građenje manastira se koristio materijal urušenog dvora, tako da „se život tajanstvenog dvora Crnojevića produžio u organizmu Cetinjskog manastira“. O izgledu dvora Ivana Crnojevića možemo da pretpostavimo samo na osnovu gravire iz 1494. godine, na kojoj je on predstavljen, a koja se nalazi u Oktoihu petoglasniku štamparije Crnojevića.
Na graviri je predstavljena tipična feudalna građevina, sa naglašenim odbrambenim karakterom. Dvor je imao: odbrambene zidovi sa nazubljenim kamenim završecima, široku ulaznu kapiju, dvije masivne kule sa šetnicama, i vitku kulu koja asocira na zvonik u unutrašnjosti. Iz skormnih podataka sa gravire, kao i činjenice da je neposredno prije zidanja dvora, Ivan Crnojević boravio u Veneciji, može se zaključiti da je dvor bio sazidan pod uticajima sa zapada u duhu renesansne arhitekture.
Dosadašnja istraživnja nisu uspjela da daju više podataka o dvoru. Na osnovu nekih ostataka može se pretpostaviti se da se lokacija dvora poklapala sa najstarijim dijelom manstirskog konaka sa voltovima.
Manastir Ivana Crnojevića
Manastir Ivana Crnojevića je podignut 1484. godine, dvije godine nakon podizanja dvora Crnojevića. Manastir se nalazio na mjestu Ćipur, čiji naziv dolazi od grčke riječi „kipurije“- bašta, ispred koga se i danas nalazi Vladičina bašta. U povelji manastiru Ivan Crnojević navodi da ga je za njegovo podizanje inspirisala crkva sv. Bogorodice u Loretu, gdje se čuva čudotvorna ikona Majke božije.
Manastir je srušen 1692. godine, kada je Sulejman-paša Bušatlija napao Cetinje, tako da su danas sačuvani samo njegovi fragmenti kao arheološki ostaci. Određena iskopavanja na Ćipuru koja je organizovao Mitropolit Ilarion Roganović su vršena još prije 1882. godine. Na mjestu ostataka manastira kralj Nikola je 1886. godine za dvorske potrebe podigao crkvu Rođenja Bogorodice. On je tada zahtijevao da crkva ponovi dimenzije manastira Ivana Crnojevića.
O izgledu manastira Ivana Crnojevića podatke dobijamo iz četiri glavna izvora: prvi je svakako sam arheološki lokelitet na kome su rađena istraživanja 1963-65. godine, zatim skica manastirskog kompleksa mletačkog inženjera Frančeska Barbijera iz 1692. godine kao i gravira manastira iz 1494. godine u Oktoihu petoglasniku štamparije Crnojevića dok je četvrti na osnovu projekta “Virtuelna rekonstrukcija manastira Ivana Crnojevića” autora Branislava Borozana mr. istorije umjetnosti od 2005. godine.
Manastir Ivana Crnojevića je bio ograđeni kompleks sa konacima i ostalim objektima na perimetru i crkvom sv. Bogorodice koja se nalazila u centru. Spoljašnji zidovi kompleksa su imali 62 puškarnice, i kao zaštitu na istočnoj, jugoistočnoj i zapadnoj strani vodeni rov sa ogradom od kolja. Sa sjeverozapada i sjeveroistoka uz Manastirski kompleks je tekao potok – krak rijeke Cetinje. Manastirski kompleks su činili konaci na istočnoj i južnoj strani, mitropolitov stan, prostorije za žito i municiju. Na sjevernoj strani nalazila sa manja crkvica posvećena sv. Petru, iza koje se nalazio bunar sa živom vodom. Ispod crkvice je bio magacin za municiju. Tokom istraživanja ostaci crkvice su otkriveni.
Crkva je bila tipičan proizvod vremena u kojem je nastala-kasne gotike i renesanse, čiji se elementi miješaju u konstrukciji i dekoraciji hrama. Na osnovu izvora može se pretpostaviti da je crkva bila trobrodna bazilika sa kupolom i karakterističnom kolonadom, koja je kao trijem uokvirivala građevinu sa tri strane. Crkva je imala bogatu arhitektonsku plastiku, posebno na glavnom portalu i spoljnoj kolonadi.
Dio sačuvanih kapitela sa palmetama i lišćem ima gotičke karakteristike, dok su drugi sa cvjetovima renesansni. U nizu kapitela posebno su značajna dva sa motivom dvoglavog orla, koji predstavlja grb Crnojevića. Jedan dio kamene dekoracija sa manastira Crnojevića ugrađen je u novi Cetinjski manastir, a na samom Ćipuru je napravljena rekonstrukcija kolonade sa ostacima stubova i kapitela. Kamena plastika, iako malo očuvana i sekundarno upotrijebljena, je najbolji dokaz visokih estetskih vrijednosti čitavog kompleksa.
U manastiru je u periodu 1493-1496. godine radila štamparija koju je Ivanov sin Đurđe Crnojević osnovao na Cetinju. Pretpostavlja se da se štamparija nalazila u okviru ogradnog zida, u zasvedenim prostorijama iznad potoka.
Crkva Rođenja Bogorodice na Ćipuru
Dvorsku crkvicu na Ćipuru sagradio je 1886. godine knjaz Nikola na temeljima manastirske crkve iz 1484. godine a služila je za potrebe dvorskih religijskih obreda.
To je lijepo zidana jednobrodna zasvedena građevina sa kupolom, trodjelnim zvonikom i polukružnom apsidom. Ktitorski zapis urezan je okolo prozora. Ukrašena je raskošnim ikonostasom, koji je rad ruskih-petrogradskih majstora sa kraja XIX vijeka. Ispred ikonostasa, u ravni poda, nalazi se grobnica Ivana Crnojevića, osnivača Cetinja. Istorijski kompleks na Ćipuru predstavlja neobičnu cjelinu, gdje su se susrele dvije značajne epohe razvoja Crne Gore, doba sjajnog početka Crnojevića i doba sveobuhvatnog procvata kralja Nikole Petrovića.
U crkvi, na samom ulazu, uz južni sjeverni zid naosa, nalaze se mermerne grobnice kralja Nikole i kraljice Milene.
Njihovi zemni ostaci prenešeni su iz Italije 1989. godine iz ruske crkve u San Remu.
Mlin Ivana Crnojevića
Mlin Ivana Crnojevića u sadašnjoj Vladičinoj bašti nastao je najvjerovatnije 80-tih godina XV vijeka. Sagradio ga je Ivan Crnojević za potrebe dvora i okolnog stanovništva, na ušću desnog rukavca Cetine, rijeke ponornice koja je proticala Cetinjskim poljem do kraja XVII vijeka i račvala se u dva rukavca kod Vlaške crkve, jedan put Cetinjskog manastira, a drugi ka velikom ponoru u Donjem polju. I početkom XX vijeka se, prema nekim podacima, još uvjek u mlinu mljelo žito, uz pomoć vode koja se tokom obilnih kiša slivala ka Ponoru i sakupljala u ograđenoj jaži. Mlin je vjerovatno u tom periodu bio malo nadzidan, a i kasnije je više puta obnavljan.
Mlin Ivana Crnojevića, prizemni objekat, izdužene pravougaone osnove sa dvovodnim krovom, sa vratima i bez prozora je najstariji sačuvani objekat tradicionalnog graditeljstva iz XV vijeka, perioda nastanka nukleusa grada. Nije samo graditeljska ostavština Crnojevića već i jedini materijalni svjedok rijeke Cetinje i sa Vladičinom baštom čini nerazlučivu pejzažnu cjelinu.
Cetinjski manastir
Cetinjski manastir – Manastir Rođenja Bogorodice, se nalazi u nukleusu Istorijskog jezgra Cetinja, na podnožju Orlovog krša, na mjestu na kojem se nekad nalazio dvor Ivana Crnojevića. Podigao ga je vladika Danilo između 1701. i 1704. godine. Izgradnja manastira predstavlja obezbjedjenje ne samo duhovnog nego i fizičkog kontinuiteta budući da su u njega ugradjeni najbitniji djelovi i detalji iz arhitektonskog korpusa manastira Crnojevića. Manastirski kompleks je više puta rušen i obnavljan, dograđivan i adaptiran. Posebno je teško stradao u turskim napadima 1712. i 1714. godine. U manastiru je smješten ćivot Sv. Petra Cetinjskog, čiji je kult uticao da se Cetinjski manastir često pominje pod njegovim imenom.
Manastirski kompleks čini crkva Rođenja Bogorodice, konaci, manastirski muzej i dvorsko groblje, opasani sa zapada kamenim zidom sa kapijom, kao i nova rezidencija Mitropolita. Čitav kompleks je više puta dogradjivan i adaptiran, u skladu sa potrebama i konfiguracijom terena ali i uz striktno poštovanje svih ranijih faza. Radovi na izgradnji manastira, u periodu izmedju 1701. i 1704. godine predstavljaju prvu fazu kada je podignuta manastirska crkva, ćelije, trpezarija te vjerovatno i kula. Rezultat najopsežnije obnove, izvršene u periodu od 1925 do 1927 godine predstavlja izgradnja nove rezidencije mitropolita, kasnije prenesene u novi objekat, i izmjena izgleda kule –zvonika, koja dobiva današnji izgled. Crkva Rodjenja Bogorodice predstavlja jezgro čitavog kompleksa, koncipirana je kao jednobrodna gradjevina od tesanog kamena sa malom pripratom nepravilnog oblika oslonjenom na stijenu. Tipološki nalik na crkvu Sv. Nikole na Riječkom gradu, zasvedeni naos se završava visokom polukružnom apsidom i niskim transeptom, odnosno dvije pijevnice. Iznad ulaznih vrata postavljena je ploča sa ktitorskim natpisom Ivana Crnojevića, dok se na apsidi nalazi reljef sa grbom Ivana Crnojevića. U enterijeru dominira iconostas (na kojem se nalazi prijestona ikona Sv.Petra Cetinjskog), postvizantijski sa neobaroknim elementima, rad grčkih majstora iz sredine XIX vijeka, a uz bočne zidove su grobovi knjaza Danila i velikog vojvode Mirka.
Ćivot sv. Petra Cetinjskog, najveća manastirska svetinja, je smješten u južnoj pijevnici.
U kapeli Svetog Jovana Krstitelja pri hramu Cetinjskog manastira, od oktobra 1993. godine, nalaze se ruka sv. Jovana Krstitelja i čestica Časnog krsta na kome je Hrist bio razapet. Evo nekoliko podataka o “putešestviju” ovih relikvija:
“Zbog svoje mučeničke smrti, sveti Jovan Krstitelj postao je jedan od omiljenih hrišćanskih svetaca, kako na Istoku tako i na Zapadu. O tome svjedoči i veliki broj gradova koji uzimaju ovog svetitelja za svog zaštitnika (Firenca, Hajdelberg, Lajpcig, Monca).
Jevanđelist Luka je u Antiohiju uspeo da prenese samo svetiteljevu ruku – desnu, koja je krstila Gospoda. Antiohija je ubrzo dospjela pod vlast Arabljana, pa se ruka svetog Jovana Krstitelja, našla na neprijateljskoj teritoriji. Carevi iz Konstantinopolja su na sve načine pokušavali da je vrate, dok to nije pošlo za rukom vizantijskom caru Konstantinu VII Porfirogenitu. Desnica svetog Jovana dočekana je u carigradskoj luci s najvećim počastima, a potom je uz prisustvo cara i najvičih crkvenih i državnih dostojanstvenika unijeta u dvorsku crkvu. Kako se prenošenje ruke Jovana Krstitelja dogodilo uoči samog Bogojavljenja, pred osvećenje vode, njeno svečano donošenje odmah je proglašeno za praznik pod imenom Sabor svetog Jovana Krstitelja (Jovandan), koji se od tada proslavlja dan po Bogojavljenju.
Uoči pada Carigrada 1453. godine Pretečina desna ruka, okovana zlatom i dobro očuvana, se nalazila u velelepnom hramu Sveta Sofija. Posle pada Carigrada pod tursku vlast, sultan Bajazit II je ruku svetog Jovana Krstitelja 1484, u znak prijateljstva, poslao magistru viteškog reda sv. Jovana Jerusalimskog, čije je sjedište bilo na ostrvu Rodosu, a kasnije na Malti.
Tri svetinje (ČESTICA ČASNOG KRSTA, RUKA JOVANA KRSTITELJA I IKONA FILERMOSKA) su počivale na Malti dva i po stoleća, dok ostrvo 1798. nije pokorio Napoleon i protjerao vitezove. Veliki majstor reda Malteških vitezova morao je da napusti Maltu pet godina nakon njenog zauzimanja, a od pobjednika je uspio da izmoli tri svetinje, koje će novo prebivalište dobiti kod ruskog cara Pavla Prvog, u dvorskoj crkvi petrogradskog Zimskog dvorca. Pavlov nasljednik, car Aleksandar II zajedno sa caricom, danskom princezom Marijom, preniješe ove svetinje trajno u Gatčino, dvorac udaljen pedesetak kilometara od Petrograda.
Ikona Bogorodice Filermoske smatra se najstarijom sačuvanom slikom majke Hristove. Posebnu draž joj daje činjenica da ju je naslikao sveti apostol i jevanđelist Luka, prema živom modelu. Masivni zlatni okov, koji uokviruje Bogorodičin lik, raskočno je ukrašen draguljima. Samo u tankom okviru oreola oko Bogorodičine glave nalaze se 232 dijamanta, što zajedno sa kruškolikim plavim safirima i rubinima predstavlja najveći domet ruskih carskih juvelirnica iz doba cara Pavla Prvog Romanova. Carica-majka je 1917. godine ove svetinje prenijela u svoju otadžbinu Dansku, a njene ćerke, nakon majčine smrti – ruku, česticu Časnog krsta i Bogorodičinu ikonu – predale su mitropolitu kijevskom Antoniju, koji je u Sremskim Karlovcima osnovao Rusku zagraničnu crkvu, gde su relikvije bile do premeštanja u dvor u Beogradu.
Poslije bombardovanja Beograda, kralj Petar II zajedno sa patrijarhom srpskim prenio ih je u manastir Ostrog. Vlast će ove svetinje, zajedno sa državnim zlatom sklonjenim u manastiru Ostrog, 1951. prenijeti u Titograd, gde će biti smeštene u trezoru državne bezbednosti a početkom devedesetih godina odlučeno je da se ove relikvije daju na korišćenje Cetinjskom manastiru (ČESTICA ČASNOG KRSTA I RUKA JOVANA KRSTITELJA) i Narodnom muzeju (IKONA BOGORODICE FILERMOSKE).”
Kutije sa svetim moštima i česticom časnog krsta izrađene su od masivnog zlata i ukrašene krupnim plavim safirima, brilijantima i rubinima. Okov neprocjenjive vrijednosti rad je carske ruske radionice.
Isposnica Sv. Petra je locirana uz samu stijenu, sa sjeverne strane crkve.
Sa južne strane locirani su dvospratni konaci sa arkadnim vijencima. Lukovi gornje terase počivaju na šest kapitela (sa manastira Ivana Crnojevića), ukrašenih floralnim gotičko renesansnim ukrasima. U rezidenciji mitropolita, izgradjenoj u periodu izmedju 1701. i 1704 koja se naziva i Njegošev konak, locirana je crkvena riznica, jedna od najznačajnijih te vrste u Crnoj Gori i na Balkanu. U njoj se čuva štap i pečat Ivana Crnojevića sa njegovim grbom. Posebno je vrijedna zbirka rukopisa, koja datira od XIII do početka XVIII vijeka. Ljepotom knjižne dekoracije ističe se Divoševo jevanđelje iz 1350. godine. Takođe je značajna i zbirka starih štampanih knjiga u kojoj se čuvaju četiri primjerka Oktoiha Crnojevića. Riznica posjeduje zbirke metalnih obrednih predmeta, ikona, crkvenog veza i vladičanskih ornata. Pored ostalih izuzetnih vrednosti su i Njegošev plašt (ornat), mitropolitska kruna (ona zlatna)
i kruna Stefana Dečanskog iz XIV vijeka,od purpurnog somota sa metalnim aplikacijama u vidu pločica sa emajlom i krupnim dragim kamenjem optočenim biserima.
Tu su duborezni i okovani krst majstora Đura Čajničanina iz XVII vijeka, kao i razne zbirke ruskih obrednih predmeta, među kojima dominira zbirka ikona. Takođe je brojan fond liturgijskih štampanih knjiga.
Guvernadurica, zatvorska ćelija locirana je u prizemlju konaka. U crkvenoj porti nalaze se grobovi vladike Save, Mitrofana Bana, kneginje Darinke i kneginjice Olge, dok je dvorsko groblje dinastije Petrovića locirano u arkadnom nizu uz spoljni zid.
Cetinjski manastir predstavlja skladnu arhitektonsku cjelinu. Tokom nastanka u kontinuitetu, građevine su se slijevale jedna sa drugom, poštujući i prilagođavajući se zatečenim vrijednostima i slijedeći morfologiju terena. To je rezultiralo jedinstvenim kompleksom koji predstavlja istinski reper u u arhitekturi ovog podneblja.
Cetinjski manastir predstavlja spomenik od kapitalnog značaja zbog svojih arhitektonsko istorijskih i kulturnih vrijednosti, simbolizuje viševjekovnu borbu za slobodu, i predstavlja mjesto gdje se stvarala i odvijala istorija Crne Gore.
Tablja
CetinjskaTablja, odbrambena kula koju je sagradio 1833. godine Petar II Petrović Njegoš bila je locirana na uzvišenju neposredno iznad Cetinjskog manastira., gdje je po pretspostavci postojala utvrđena gradina još u VI vijeku stare ere. Tablja je bila građevina kružne osnove, najvjerovatnije nije nikada do kraja dovršena, u koju je trebalo da se smjeste 24 stražara sa svim topovima. Umjesto u odbrambene svrhe koristila se za ispaljivanje počasnih salvi prilikom dolaska važnih gostiju na Cetinje. Takođe, na njoj su, do, 1850. godine, kao ratni trofeji isticane odsječene turske glave. Kasnije je pretvorena u zvonik sa kojeg se oglašavalo veliko zvono (1631,5 kg – koje je poklonio Laza Urošević iz Zemuna) za velike praznike i pozdravljali počasni gosti. Srušena je 1938. godine, prilikom uređenja platoa planiranog za izgradnju saborne crkve.
Od dijela ostataka materijala, na stijeni u blizini, ozidan je manji jednostavni zvonik na četiri stuba.
Biljarda
Zgrada koju je Petar II Petrović Njegoš sagradio 1838. godine, u neposrednoj blizini Cetinjskog manastira, kao svoju rezidenciju, za potrebe Senata, perjanika i državne administracije u početku je nazivana „nova kuća“, da bi ubrzo dobila ime „Biljarda“.
Tako je nazvana po prvom bilijaru koji je Njegoš donio u Crnu Goru i koji je bio smješten u jednoj od prostorija.
Sve državne institucije do tada su bile smještene u prostorijama Cetinjskog manastira.
Njegoš je Bijardu sagradio od novčane pomoći koju je dobio u Rusiji 1837. godine, a plan za nju je uradio ruski pukovnik i diplomata Jakov Nikolajevič Ozereckovski. Izgrađena je kao utvrđeni zamak, sa jako izraženim fortifikacionim karakterom.
Kompleks Biljarde čini zgrada veoma izdužene osnove, sa dva kraća simetrična bočna krila, sa čije se prednje i zadnje strane pruža dvorište ozidano visokim kamenim zidom i četiri kružne odbrambene kule na sva četiri ugla.
U njoj je Njegoš imao svoje lične odaje, gdje je stvarao svoja besmrtna književna djela a u njoj su i odsijedali i svi njegovi gosti.
Dvorište je približno kvadratne osnove, a unutar njega se nalaze tri bunara, staze i zelenilo. Sama zgrada ima prizemlje i sprat i četvorovodan krov. Krov je bi pokriven olovom koje je skinuto za pravljenje kuršuma u hercegovačkom ustanku 1875. godine. Biljarda je sve do 1867. godine korištena kao dvorska rezidencija crnogorskih vladara, Njegoševih nasljednika, knaza Danila i
knjaza Nikole. Pored toga u njoj su do 1910. godine bile smještene razne državne institucije i ministarstva.
Jedno vrijeme, u Biljardi je, nakon seljenja iz Manastira, bila smještena i Njegoševa štamparija. Biljarda je posebno vezana i za rad prosvjetnih institucija – u njoj su bile smještene Gimnazija i Bogoslovija, a kratko i Djevojački institut. Uz sve to ona je u vrijeme Njegoša i knjaza Danila imala i funkciju najveće crnogorske muzejske riznice, u kojoj su se sem najvrijednijh crkvenih predmeta u posebnoj prostoriji izlagali i ratni trofeji, krajem osamdesetih godina XIX vijeka preseljenji u muzej vojnih trofeja u zgradi Laboratorije.
Biljarda je tokom vremena, a najviše u prvoj polovini XX vijeka, pretrpjela više radikalnih izmjena. Tokom prvog svjetskog rata za vrijeme okupacije Austrougari su svoju vojnu komandu smjestili u Biljardi. Iz vojno-strateških razloga, zbog boljeg sagledavanje teritorije Crne Gore 1916. godine je u južnom dijelu dvorišta Biljarde napravljen Reljef Crne Gore.
Reljef je urađen malterom, u razmjeri 1:10000, sa dosta velikom preciznošću. Na izradi reljefa je radila grupa austrougarskih vojnih ekperata, kao i crnogorski vajar Marko Brežanin iz Spiča, tada zarobljenik. Reljef je zaštićen paviljonom bazilikalne forme, sa metalnom konstrukcijom i staklom.
Rekonstrukcija kojom su vraćene sve četiri kule i ogradni zid izvedena je 1951. godine, tokom proslave stogodišnice Njegoševe smrti, kada je u Biljardi formiran Njegošev memorijalni muzej.
Dvor kralja Nikole
Prve godine vladavine knjaza Nikole, obilježio je i početak izgradnje Knjaževog dvora (1863 ), koji je inicijalno bio namijenjen udovici knjaza Danila-knjaginji Darinki. Međutim, 1867 godine, knjaz Nikola iz Biljarde seli svoju rezidenciju u novi objekat. U početku je Dvor imao sprat i potkrovlje. Kasnije su dodata bočna krila a današnji izgled nosi iz 1910 god. Dvor je lociran u ondašnjoj Dvorskoj ulici ( danas na Dvorskom trgu ), u neposrednoj blizini Cetinjskog manastira, Ćipura i Njegoševe Biljarde, a naspram objekata u kojima je kasnije bilo smješteno Srpsko i Bugarsko poslanstvo.
Sjevernom partijom je okrenut prema trgu, dok njegovo zaleđe čini parkovski prostor. Stražnju fasadu krasi komforno stepenište, koje je otvorena veza između objekta, vrta i gradskog parka. Objekat ima mirne fasade bez ukrasa, rasčlanjene jednostavnim pravougaonim otvorima. Zatvoreni trijem sa natkrivenim balkonom na prvoj etaži i grbom Petrovića u timpanonu, akcentira glavnu fasadu i čini da objekat odiše neoklasicizmom. Sa strana glavne fasade postavljene su dvije jednostavne stražarnice za kraljevu gardu – perjanike. Dvor, kao centar moći, bio je središte političkih i kulturnih dešavanja u Crnoj Gori.
Od 1926. godine u Dvoru je smješten Muzej Kralja Nikole koji je u dijelu svoje postavke sačuvao autentični izgled iz vremena rezidencije.
Zetski dom
Berlinski kongres iz 1878. godine, Crnoj Gori je donio državni suverenitet. Ovaj značajan istorijski trenutak se posebno snažno reflektovao na Cetinje, koje se intenzivno razvija i teritorijalno uvećava. Tih godina broj stanovnika raste, formira se i izvjestan intelektualni potencijal, koji treba umjetnički doživljaj, a djelimično ga zadovoljava preko Cetinjske čitaonice, u okviru koje je formirana muzička i pozorišna sekcija, iz koje nastaje i organizuje se muzički i pozorišni život grada. Pozorišne predstave su igrane u Dvoru ili privatnim kućama i naročito u dvorskoj bašti.
Kada je 1883 godine osnovano prvo Dobrovoljno pozorišno društvo ( koje je najprije radilo u okviru Cetinjske čitaonice ), sazrela ideja o podizanju zgrade za potrebe pozorišta i drugih kulturnih institucija, krenula je u realizaciju. Izgradnja “Zetskog doma “ započela je 1884 god, po projektu trogirskog inžinjera Josipa Slade Šilovića a sredstva su obezbijeđena dobrovoljnim prilozima iz Crne Gore južnoslovenskih krajeva i inostranstva.
U početku intezivna gradnja objekta, posvećenog 400-godišnjici preseljenja prijestonice sa Oboda na Cetinje, odužila se tako da tek 1888. godine počinje njegova pozorišna funkcija, iako je enterijer bio nedovršen. Tada je odigrana prva pozorišna predstava (“Balkanska carica” Nikole I Petrovića) u izvođenju članova cetinjske čitaonice.
Objekat se konačno završava 1896. godine i koristi naziv Knjaževsko crnogorsko pozorište, u kojem osim domaćih programa gostuju i pozorišta iz Beograda i Zagreba kao i putujuće amaterske pozorišne družine.
Tokom vremena, objekat je pretrpio niz izmjena.
Nakon detaljne sanacije objekta, povjerene inženjeru Maguljaniju, 16. maja 1910. godine svečano otvoreni Zetski dom dobija status profesionalnog pozorišta.
Prostorna koncepcija pozorišta je trobrodna, a ogleda se u njegovoj formi i u unutrašnjoj organizaciji prostora. Čeona fasada je riješena u vidu trijema, sa tri vitka lučna otvora, iznad kojeg je terasa. Jednostavnošću fasada, frizom lučnih prozora, diskretnom profilacijom krovnog vijenca, stamenom postamentnom soklom i posebno svečarski reprezentativnom atikom, sa izrazitom likovnom čistotom, objekat odaje neoromanski arhitektonski izraz. Prilikom povlačenja Austrijanaca sa Cetinja, 1918. godine, pozorište je zapaljeno i opljačkano. Obnovljeno je 1931. godine, ali je u požaru 1961 godine opet oštećeno.
Poslije zemljotresa iz 1979. godine zgrada je rekonstruisana, a enterijer je prilagođen savremenom izvođenju predstava. Pored pozorišne funkcije, služio je i za potrebe drugih institucija culture.
Podizanjem “ Zetskog doma”, prvog kulturnog – multidisciplinarnog objekta i ujedno prve pozorišne zgrade u Crnoj Gori, stvoren je zametak crnogorske prosvijećenosti i preduslovi za institucionalni razvoj kulture.
“Zetski dom” je samo jedna u nizu cetinjskih zgrada koje svjedoče o kulturnom i opštedruštvenom ambijentu prijestonog grada a danas ima status profesionalnog teatra uz obnovljeno ime Kraljevskog pozorišta.
Vladin dom
Godina je 1910-ta. Jedna od najznačajnih u istoriji Crne Gore. I dok se uveliko priprema jubilej povodom pedesetogodišnjice vladavine knjaza Nikole i proglašenje Crne Gore za kraljevinu, arhitekta Koradini završava treće reprezentativno javno zdanje na Cetinju, poznato pod nazivom Vladin dom. Kamen temeljac je postavljen 7. juna 1909. godine. Sagrađen je za nepunih godinu dana, primarno za potrebe crnogorske vlade. Objekat je lociran na razmeđu urbanog tkiva i stjenovitog cetinjskog pejzaža: frontalno – artikulisana gradska vizura, u zaleđu duboki sjenopadi obližnjih brijegova, Orlov krš, manastir sa tabljom i “novom džadom”.
Monumentalnost, voluminoznost i reprezentativnost, karakteristike su ovog zdanja, koje simboliše vrhunac moći ondašnje države. Gabarit objekta je pravougaon (66×52 m), sa unutrašnjim atrijumom (39×36 m).
Kroz objekat koji je građen u armiranom betonu i formiran od četiri spratna krila u čijem je nukleusu atrijum, Koradini je izrazio usklađenu cjelinu oblika, sklonost i ukus. Markacija glavne fasade, pomjeranje vertikale i isticanje njenog središnjeg dijela sa prostranim trijemom i svečarskim balkonom sa balustradom, izvijeno pročelje, prožimanje sa skulpturom, korišćenje klasičnih formi, stubova, lukova, zabata, sklonost ka grandioznom, odlike su baroka, koji nije samo stil, već stav prema životu i umjetnosti. Skulpturalnim završetkom pročelja u vidu orla, simbola pobjede, snage, autoriteta, kraljevskog dostojanstva, Koradini zaokružuje svoje angažovanje na cetinjskim javnim objektima (ranije je radio rusku i italijansku legaciju).
Enterijer Vladinog doma površine 7000 metara kvadratnih, je takođe vrlo reprezentativan, posebno svečana sala u prizemlju kojom dominiraju raskošni kristalni lusteri. Zidovi i tavanica su prekriveni ornamentalnom štukaturom i dinastičkim grbovima. Ova sala je služila za održavanje sjednica crnogorskog parlamenta, zatim kao bioskopska dvorana, a sada je namijenjena za razne naučne, kulturne i političke skupove i programe.
Nakon proslave jubileja pedeset godina vladavine knjaza Nikole i proglašenja Crne Gore za kraljevinu, brojnijim posjetama putopisaca, slikara, muzičara, arhitekata, novinara …, intenzivira se slika minijaturne evropske prijestonice, koja je kroz nasljeđe i novija arhitektonska rješenja formirana kao panoptikum stilova, jedinstvena u dobro komponovanim kontrastima urbanog i prirodnog pejzaža. Zbog velikog raspoloživog prostora zgrada je imala različite namjene. Adaptirana je 1977. godine za potrebe Umjetničkog i Istorijskog muzeja i Upravne zgrade Narodnog muzeja Crne Gore.
Plavi dvorac
Na izmaku XIX vijeka, godine 1894, započela je a 1895. godine završena je izgradnja rezidencije prijestolonasljednika Danila. Na njegovoj izgradnji angažovani su italijanski i najbolji domaći majstori. Pažljivo odabrana mikrolokacija, koja je objekat predvidjela u ansamblu parkovskih prostora, samo je jedna od vrijednosti ovog skladnog zdanja. Fasade spratnog objekta sa mansardom, oživljene su udvojenim pilastrima sa korintskim kapitelima, a njihov pravilan raspored izražava simetriju. Glavna fasada sa odmjerenim odnosom horizontalno – vertikalno (vijenac, balkon na prvoj etaži, izraziti sims, osam pari pilastera), rasčlanjena je na šest polja. U unutrašnjost objekta vodi komforno – polukružno stepenište, gdje se ljepotom izgleda, izdvaja sala na spratu, sa stropnom štukaturom. Direktni kontakt sa vrtom na koji se nadovezuje gradski park, ostvaren je stražnjim stepeništem sa naglašenim gelenderom.
Tokom 1895. godine dvorski prostor je ograđen visokim, a ispred glavne fasade niskim zidom sa metalnim šipkama, izrađenim u vojnoj fabrici na Obodu. Iste godine u dvorišnom prostoru uređeno je i tenisko igralište i bazen. Po svojim arhitektonskim karakteristikama, objekat ima obilježja ampira. Njegovo istorijsko značenje, osnaženo je arhitektonskim kvalitetom i ambijentalnim vrijednostima objekta.
Prestolonasljednik Danilo je rezidencijalno zdanje koristio do 1916. godine. Tokom vremena, zgrada je služila različitim potrebama, a bila je i u funkciji galerijskog prostora i poslovnih prostorija ”Cetinjskog bijenala”. Danas je to reprezentativni izložbeni prostor.
Djevojački institut
Godine 1871, u neposrednoj blizini hotela Lokande, izgrađena je prva moderna školska zgrada u Crnoj Gori za potrebe “Djevojačkog instituta carice Marije Aleksandrovne”, prvog ženskog srednjoškolskog zavoda u Crnoj Gori. Pored toga što je obezbijedila sredstva za njegovu izgradnju, ruska carica ga je i finansirala sve do njegovog ukidanja – 1913. godine, pa otuda i ne čudi što je ova institucija nosila njeno ime. Projektant zgrade je bio austrijski inženjer Pakler. Forma objekta, ponikla je iz veće lokalne kuće. Građen od kamena, svojim, za to vrijeme impozantnim dimenzijama i ugledom koji je uživao, objekat je plijenio pažnju i izvan granica Crne Gore. Imao je i prostranu baštu. U novopodignutu zgradu Djevojački institut je useljen 1872/1873. godine. Institut su pohađale djevojke iz uglednih crnogorskih porodica i iz inostranstva. Tokom vremena, zgrada je pretrpjela brojne sanacije i adaptacije tako da joj je u priličnoj mjeri izmijenjen autentični izgled. Između dva svjetska rata, za vrijeme drugog svjetskog rata i sve do 1949. godine u ovoj zgradi je bila smještena Vojna bolnica a potom do 1977. godine Medicinska škola.
Vrijednost objekta sadržana je u njegovoj istorijskoj, kulturnoj i prosvjetnoj ulozi, a sa ove vremenske distance, Institut je jedan od najrespektovanijih srednjih ženskih učilišta kod Južnih Slovena.
Danas je u ovom objektu smješten studentski dom.
Bolnica Danilo I
Još od vremena knjaza Danila, na Cetinju su boravili (1858/59) ljekari iz inostranstva i to uglavnom Francuzi. Međutim, u drugoj polovini XIX vijeka, za vrijeme knjaza Nikole, Cetinje dobija još jedan novi sadržaj – bolnicu “Danilo I”.
Prilikom krštenja prestolonasljednika Danila – 8. septembra 1871. godine, po tradicionalnom običaju Crnogorci su donijeli knjazu Nikoli velike darove u stoci, oružju i drugom “ko je što mogao i imao”. Knjaz je naredio da se ti darovi unovče, pa da se od tog novca sagradi državna bolnica na Cetinju, u spomen na knjaza Danila I (ubijenog u Kotoru 1860. godine).
Bolnica je sagrađena po planu dvorskog ljekara G.Frilley-a, a on joj je odredio i mikro lokaciju. Građenje je počelo u proljeće 1872. godine a trajalo je do kraja maja 1873. godine. Počela je da služi svojoj namjeni tek 1875. godine. Prvi i jedini ljekar “Danilove bolnice” do januara 1876. godine bio je dr Valerije Tomić. U bolnici je 1878. godine formirana i apoteka.
Uoči balkanskih ratova bolnica je proširena tako što joj je dograđeno desno krilo a izvršene su i određene rekonstrikcije i adaptacije enterijera. Do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka u njoj su bili smješteni Dom zdravlja, Odjeljenje za uho, grlo i nos, Zubna ambulanta, Rentgen kao i dio administracije Medicinskog centra Cetinje, a od tada objekat je van funkcije – čeka se njegova (namjenska) obnova.
To je bila prva i zadugo jedina bolnica u Crnoj Gori.
Lokanda
Dokumenta nas vraćaju u godinu 1864–u, vrijeme kada vlada veliko interesovanje za obilazak Cetinja, koje postojećim ugostiteljskim kapacitetima – hanovima nije moglo zadovojiti potrebe naselja, u vrijeme, koje je ukazalo na neophodnost za podizanjem prvog javnog objekta – hotela, nazvanog “Lokanda”.
Na inicijativu predsjednika crnogorskog Senata Mirka Petrovića, oca knjaza Nikole, sagrađena je (radovi su počeli 1863. a završeni 1864. godine) prvim akcionarskim kapitalom u Crnoj Gori. Iako je bila državno vlasništvo, data je pod zakup cetinjskom trgovcu Vuku Vuletiću. Bila je stjecište mnogih poznatih domaćih i inostranih licnosti, a pružala je niz aktivnosti za zabavu i razonodu. U početku je to bila prizemna zgrada sa osam soba i restoranom. Početkom 1881. godine dograđen je sprat tako da je ona tada imala 20 soba, veliki salon, dva restorana, kafanu, kupaonicu, savršenu francusku kuhinju i podrum snabdijeven najboljim francuskim vinima i likerima. Izuzetno ljubazno osoblje se brojnim gostima Lokande obraćalo na šest jezika (francuskom, njemačkom, engleskom, italijanskom, ruskom i grčkom).
U njoj se igrao bilijar, šah, karte, organizovale su se igranke, maskenbali, zabave rezervnih oficira, dočeci Nove godine, izbor mis Crne Gore … U hotelu su se prodavale i italijanske, grčke, njemačke, ruske i srpske novine. Hotelska zgrada je više puta popravljana i nadgrađivana naročito u međuratnom periodu (1924) kada je imala 41 sobu, ali je uglavnom zadržavala prvobitni izgled.
Svojom arhitekturom, “Lokanda” je predstavljala sinonim cetinjskog ugostiteljstva, a svojim sadržajem i ambijentom, značajnu komponentu intimne atmosfere grada. Tokom vremena, u njoj se stvorio krug nacionalne omladine, koju su sačinjavali na strani školovani Crnogorci, otmeniji građani i stranci nastanjeni na Cetinju, i može se reći da je Lokanda bila duhovni centar svih intelektualnih snaga Crne Gore, iz kojeg se razvijala crnogorska politička, demokratska, nacionalna i književna misao.
Kasnije oblikovana, markantna pozicija sa atraktivnim parkovskim zaledjem, danas je upražnjeni plato, reminiscencija na prvi savremeni hotel u Crnoj Gori, prvu modernu profanu gradjevinu na Cetinju i prvi simbol gradjanskog Cetinja.
U Lokandi je u prvoj deceniji XX vijeka bilo smješteno diplomatsko predstavništvo S.A.D. Kasnije je dobila ime “Grand” hotel a objekat je srušen nakon zemljotresa 1979. godine
Apoteka
Godine 1878, otvorena je i prva državna apoteka u Crnoj Gori, najprije državno a potom privatno vlasništvo Hercegovca Jova Dreča. Njen posljednji vlasnik Krsto Matanović – Ćeklić, preselio je u svoju, jednostavnu spratnu kuću u Njegoševoj ulici. To je i danas, tipična cetinjska stambena kuća u uličnom nizu, sa prizemljem i spratom. U njoj je smještena Gradska apoteka a enterijer sa drvenim detaljima polica, prodajnim pultom, natpisima ljekova na policama, ladicama od keramičkih elipsastih pločica, mermernim podom i u svemu drugom je autentičnog izgleda iz tog vremena.
Vojni stan
U okviru priprema za formiranje stojeće vojske, 24. jula 1895. godine položen je na Obilića poljani kamen temeljac prve crnogorske kasarne – “Vojnog stana” a već 1896. godine završen je objekat za potrebe smještaja stalne formacije crnogorske vojske. Arhitektonski izraz ovog objekta, izdužene pravougaone osnove sa nadvišenim ulaznim dijelom u koji su od ugrađenih topovskih cijevi formirani inicijali crnogorskog vladara (NI), podređen je namjeni – čija je funkcionalnost od primarnog značaja.
Do drugog svjetskog rata Vojni stan služi za vojne svrhe a nakon toga u njemu su pored vojnih službi bile smještene i razne društveno-političke i sportske organizacije. Poslije zemljotresa 1979. godine ovaj objekat je obnovljen i adaptiran za potrebe Sportskog centra Cetinja, ugostiteljstva, javnog servisa, preduzetništva i kulture.
Crkva Svetog Antuna Padovanskog
Zahvaljujući donatorima, među kojima su bili knjaz Nikola, italijanska kraljica Jelena, papa Lav XIII, đakovički biskup Josip Juraj Štrosmajer, za potrebe stanovništva katoličke vjeroispovijesti, na Cetinju je 1901 godine otkupljen plac (2276 metara kvadratnih) na kojem je započela izgradnja župničkog doma i crkve posvećene Sv. Antunu Padovanskom po projektu arhitekte Koradinja, koji je crkvu zamislio kao jednobrodnu građevinu sa transeptom i pripratom. U toku gradnje, zbog nedostatka materijalnih sredstava, reduciran je Koradinijev plan i realizovan u znatno skromnijem obimu. Jednostavno projektovani župnički stan završen je 1905, dok je izgradnja crkve završena tek 1912. godine.
Crkva je orijentisana u pravcu zapad-istok. Na sjevernom zidu se nalazi vitraž sa predstavom patrona crkve. U unutrašnjosti je očuvan mermerni oltar, prenesen iz kapelice Austrougarskog poslanstva. Crkva je aktivna i u njoj službuje Franjevačko sestrinstvo.
U ondašnjoj Crnoj Gori to je bila jedina katolička crkva, čime se izražava i njena vrijednost.
Mauzolej vladike Danila
U vrijeme pripreme proslave dvjestogodišnjice vladavine dinastije Petrović-Njegoš i odluke o podizanju spomenika vladici Danilu, u “Glasu Crnogorca “ iz 1893 god., raspisan je konkurs za Idejno rješenje spomenika, za koji je uslijed finansijskih ograničenja ocijenjeno kao najprihvatljivije, rješenje knjaginje Jelene. Maketu spomenika uradila je knjaginja Jelena, a na izradi su sarađivali francuski arhitekta Fruše, vajar Votijer i inžinjer Andrija Radović – rukovodilac radova. Završen je 1896. godine. Sastoji se od sarkofaga na podijumu na čijoj je ploči predstavljen skiptar. Postavljen na istoku, aplicirani bronzani medaljon sa likom knjaza Danila u profilu, djelo je francuskog vajara Pola Votijera. Zapad je označen krstom oblika trolista, sa – u reljefu datim simbolima jevanđelista. Iznad sarkofaga uzdiže se baldahin.
Mauzolej Vladike Danila na Orlovom kršu, je prvi sačuvani javni spomenik na Cetinju. Sa njegovog prostranog platoa pruža se najatraktivniji panoramski pogled na Cetinje.
Lovćenska vila
Na platou ispred Vlaške crkve, u neposrednoj blizini zgrade bivšeg Francuskog poslanstva, podignuta je1939. godine, “Vila”, monumentalni, memorijalni spomenik, istaknutog crnogorskog vajara Rista Stijovića, u znak sjećanja na 350 iseljenika-dobrovoljaca koji su izgubili život na brodu potopljenom nadomak luke San Đovani di Medova 6. januara 1916. godine. Na visokom postamentu postavljena je figura žene sa podignutim mačem i lovorovim vijencem. Okrenuta je u pravcu Lovćena, odnosno mora, odakle potiče i njen naziv. Sa strana su postavljeni bareljefi sa scenama putovanja, brodoloma i spašavanja preživjelih.
Spomenik Ivanu Crnojeviću
Centrom skvera Dvora kralja Nikole, dominra monumentalni spomenik rodonačelnika Cetinja, Ivana Crnojevića, rad vajara Anta Gržetića iz 1982. godine. Povodom proslave petsto godina od osnivanja grada, 1982. godine, podignut je spomenik njegovom osnivaču. Realizovan je kao masivna figura koja preko ramena ima prebačenu struku a u rukama drži mač i štit.
Mauzolej Petra II Petrovića Njegoša
Na jezerskom vrhu Lovćena (1660 m), odakle puca jedinstven pogled na crnogorsko kameno more, Njegoš je za svoje vječno boravište sagradio skromnu kapelicu 1845. godine.
Tu su mu tri godine poslije smrti (1854), prenijeti posmrtni ostaci iz Cetinjskog manastira, gdje je privremeno bio sahranjen iz bojazni da Turci ne oskrnave njegovo mrtvo tijelo. U prvom svjetskom ratu, austrougarski okupatori planirali su da na mjestu kapelice podignu spomenik koji će glorifikovati njihovu pobjedu nad Crnom Gorom i osvajanje Lovćena zato su Njegoševe kosti prenijeli u Cetinjski manastir.
Tu su ostale do21. septembra 1925. godine, kada ih je kralj Aleksandar Karađorđević vratio na Lovćen, u novu kapelu, podignutu umjesto gotovo razrušene stare.
Povodom stogodišnjice Njegoševe smrti (1851-1951) odlučeno je da se Njegošu na Lovćenu podigne dostojan spomenik – monumentalni mauzolej po zamisli velikog jugoslovenskog vajara Ivana Meštrovića. Odbor za izgradnju mauzoleja formiran je 7. jula 1969. godine.
To je najviši mauzolej na svijetu, podignut 1974. godine, na 1660 metara nadmorske visine. Do njega vodi 461. stepenik, najvećim dijelom kroz tunel. Poslije velikog uspona, izlazi se na kamenu terasu na koju se nadovezuje predvorje sa bunarom. Ulaz u kapelu simbolično čuvaju dvije monumentalne karijatide, stilizovane figure Crnogorki, isklesane u jablaničkom mermeru.
U kapeli je sjedeća, grandiozna figura Njegoša – mislioca sa otvorenom knjigom u krilu i orlom iznad glave. Skulptura je isklesana u jablaničkom granitu. Svod je obložen pozlaćenim mozaikom, pločicama na kojima se nalazi 18 kg zlata. Prolaz – portik vodi do kripte sa Njegoševim grobom. Na jednostavnoj ploči, uz ime, isklesani su simboli duhovne i svjetovne vlasti – krst i crnogorski grb. Kripta je od svijetlog bračkog mermera. Simetričnim portikom izlazi se na vidikovac, izveden u stilu tradicionalnog crnogorskog gumna. Mauzolej je svečano otvorio Veljko Milatović u nedjelju 28 jula 1974. godine.
DIPLOMATSKA PREDSTAVNIŠTVA
Odmah nakon Berlinskog kongresa i uspostavljenih diplomatskih odnosa sa velikim brojem evropskih zemalja i SAD, Cetinje doživljava ubrzani arhitektonski i kulturološki procvat. Osim novog izgleda, diplomatija je Cetinju donijela i novi način društvenog života. Grad je počeo da poprima karakteristike evropske metropole, pa je Knjaz Nikola 1896. godine, objavio da će Cetinje trajno ostati prijestonica.
Započete su aktivnosti na gradnji poslanstava. Namjenski, za potrebe poslanstva, objekat je najprije podigla Austrougarska, potom Rusija, Italija, Francuska i Velika Britanija, dok su za potrebe svojih predstavništva Srbija, Turska, Grčka, Bugarska, Njemačka i Belgija iznajmljivale uglavnom jednostavne – obične cetinjske kuće, na dobrim lokacijama u blizini Dvora.
Austrougarsko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Austrougarske carevine uspostavljeni su 1879. godine. Poslanstvo je do 1898. godine bilo smješteno u privatnoj kući.
Nakon odobrenja knjaza Nikole za otkup zemljišta, krajem XIX vijeka (1896 god.), započela je izgradnja Austrougarskog poslanstva, po projektu trogirskog inžinjera Josipa Slade Šilovića dok je uređenje enterijera povjereno italijanskom arhitekti Koradiniju. Lociran na kraju Bajove ulice, objekat je završen 1898 god. Gradjen je od kamena sa snažnom soklom i naznačenim okoprozornicima. Fasade objekta su rasčlanjene prozorima i portalima, sa akcentom na glavni, koji je dat u vidu trijema sa tri lučna otvora i lođom na prvoj etaži. U sklopu poslanstva, podignuta je i rimokatolička kapela, sa neoromanskom zapadnom fasadom, u čijem je centru okulus, nadvišen lučnim nišama sa skulpturama Bogorodice i arhanđela, ispod kojih teče dekorativni friz krovnog vijenca. Na sjevernoj fasadi se nalaze dva neogotička prozora. Voluminoznost, odnos puno-prazno i obrada fasada, tvore arhitektonski sklad, koji je u korelaciji sa funkcionalnošću objekta. U sastavu prostrane parcele koja je definisana parapetnim zidom i ogradom od kovanog gvožđa, nalazi se tenisko igralište. Koje su u prisustvu brojnih zvanica, 1898. godine svečano otvorili supruga austrijskog diplomate i prestolonasljednik Danilo.
Useljenje u poslaničku zgradu izvršeno je u etapama. Tokom 1899, osveštana je kapela i useljen radni dio poslanstva u prizemlju zgrade. Naredne godine završeni su radovi na uređenju enterijera prvog sprata. Potkrovlje i dvorišni prostor sa pratećim objektima u potpunosti su završeni 1903. godine.
Za potrebe Austrougarskog poslanstva zgrada je služila do I svjetskog rata (1914) tj do prekida diplomatskih odnosa 05. avgusta 1914. godine, kada je Jovan Plamenac, predsjednik crnogorske vlade, obavijestio austrougarskog poslanika Edvarda Ota da je Crna Gora objavila rat Austrougarskoj.
Između dva svjetska rata zgradu je koristila Zetska divizija, a danas je koristi Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore.
Rusko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Carevine Rusije, uspostavljeni su 1878. godine i trajali su do kraja 1920. godine.
U osvit XX vijeka (1900 god.), Rusko Imperatorsko Upraviteljstvo donosi odluku o podizanju zgrade za smještaj svog poslanstva, a ondašnji ministar Konstantin Arkadijevič Gubastov bira lokaciju, koju ukazom iz maja mjeseca iste godine, knjaz Nikola poklanja Rusiji. Objekat je podignut po projektu italijanskog arhitekte Koradinija i useljen 14. septembra 1903. godine, kojom prilikom je upriličena svečanost.
Pretenciozna mikorolokacija, ovjenčana zgradom Djevojačkog instituta, bolnicom Danilo I i pozorištem Zetski dom, implicirala je voluminoznost i raskoš. Objekat je smješten u prostranom vrtu. Ograda i kapija su od kovanog gvožđa a ukrašene su sa dekorativnim motivima preuzetim sa fasade a završavaju se kod ulaza sa dvjema stražarskim kućicama. Horizontalna podjela po etažama je naglašena kordon vijencem i profilacijom, dok je vertikala postignuta fasadnim stupcima i flankiranjem mansarde nukleusa ispuštenim krovom. Time je postignuta uravnoteženost i skladnost zdanja. Na glavnoj fasadi skoncentrisan je sav ukras, dok su ostale prilično jednostavne, rasčlanjene dvokrilnim prozorima i bez ukrasa. Štukatura glavne fasade kon alegreca, sa baroknim motivima girlandi, palmeta i mansardnim okulusima, korespondira sa enterijerom koji je takođe raskošno riješen sa prostranim holom i salama ukrašenim štukaturom. Od pratećih sadržaja treba pomenuti fontanu, paviljon, konjušnicu i garažu.
Barokno stilsko obilježje, Rusko poslanstvo čini jednom od najraskošnijih cetinjskih zgrada, a objekat predstavlja reprezentativno zdanje cetinjske arhitekture. Za potrebe poslanstva zgrada je služila do 1915. godine, zatim su u njoj bile smještene razne obrazovne ustanove kao i Dječija bolnica a danas je u njoj smješten Fakultet likovnih umjetnosti.
Italijansko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Italije uspostavljeni su 1879. godine a trajali su do 1922. godine. Italija je posljednja od svih zemalja prekinula diplomatske odnose sa Crnom Gorom.
Godine 1906, počela je izgradnja Italijanskog poslanstva, koje je smješteno na sjevero-zapadnom ulazu u grad, na raskršću puteva Cetinje-Lovćen, Cetinje-Njeguši-Kotor. Objekat je građen po projektu arhitekte Koradinija. Ovdje, za razliku od zgrade Ruskog poslanstva, Koradini pribjegava mirnijem arhitektonskom izrazu, kon gravita.
Glavno zdanje sastoji se od visokog prizemlja, sprata i potkrovlja a povezano je sa pomoćnim objektom zastakljenim vezom.
Objekat karakterišu mirne fasade, sa ritmički raspoređenim prozorskim otvorima. Markirana je ulazna partija, data u vidu trijema, iznad kojeg je prostrani, svečani balkon. Diskretnu i rafiniranu eksterijersku dekoraciju, koju čine fino izvedeni okoprozornici, upotpunjuje naglašeni krovni vijenac. Prostrani holovi enterijera sa tavanicama u štukaturi, djeluju raskošno i doprinose utisku svečanosti. Korelacija objekta, prostranog parkovskog prostora sa ogradom od kovanog gvožđa, teniskog igrališta i kultivisanih zelenih površina, upotpunjuje vizuru i gradi svojevrsnu ambijentalnu cjelinu. Nakon trogodišnjeg prekida izgradnje zgrada je završena 1910. godine. Za potrebe poslanstva služila je do 1916 godine a danas je u njoj smještena C.N.B. Đurđe Crnojević.
Francusko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Republike Francuske uspostavljeni su krajem 1878. godine a trajali su do 20. decembra 1920. godine. Sjedište poslanstva Republike Francuske bilo je u Skadru i Dubrovniku do 1886. godine pa su diplomatski predstavnici povremeno dolazili na Cetinje. Od 1886. godine sjedište poslanstva je u jednoj privatnoj kući.
U vrijeme kada su Austrougarska, Rusija i Italija izgradile objekte za svoja diplomatska predstavništva i kada je Cetinje uveliko uživalo poštovanje ostalih evropskih prijestonica, Francuskoj je odlukom opštinskog odbora, darovano zemljište za izgradnju poslanstva. Zgrada je završena 1910 god., uoči proglašenja Crne Gore za kraljevinu a svečano je otvorena na dan francuske republike.
Prestiž u velelepnosti i raskošu cetinjskih diplomatskih predstavništva i potrebu za kvalitetnom preporukom i prezentacijom, Francuska je obezbijedila odabirom markantne lokacije i angažovanjem svjetski poznatog arhitekte Ogista Perea, koji se smatra pokretačem i osnivačem avangardnog pokreta u arhitekturi i umjetnosti uopšte. Locirano u Katunskoj, danas Njegoševoj ulici, u neposrednoj blizini nekadašnje Crnogorske banke, zbog svoje stilski čiste i jasne odrednice, arhitektonske, istorijske i ambijentalne vrijednosti, Francusko poslanstvo je možda najvrednije parče arhitekture ne samo na Cetinju već i u Crnoj Gori.
Iako je atraktivnim rješenjem akcentirana čeona fasada – u vidu konveksnog ulaza nad kojim dominira balkon, maštovitošću i ljepotom izrade ni ostale ne zaostaju za njom. Pere traži različite boje i slaže ih po principu harmonije i kontrasta. U unutrašnjosti, očuvano je poluzavojno armirano stepenište i devet fino dizajniranih kamina.
Vrijednost objekta, očituje se u njegovom istorijskom značenju, upotrijebljenom materijalu, arhitektonskom rješenju i likovnosti, gdje je, komponovanjem krovnih prozora i dimnjaka, obradom fasada sa smjelom kombinacijom materijala, grubog kamena u sokli, rustičnog betona i dekorativnih polihromnih keramičkih pločica, ovaj objekat prvi na Cetinju, izrazio jasne stilske odlike savremenog stila – secesije. Duž objekta i pripadajuće mu parcele, teče ogradni zid, kombinovan sa elementima od kovanog gvožđa. Svojom smjelo oblikovanom fasadom, prvom primjenom armiranog betona na Balkanu i čistotom stila, izdvaja se od ostalih reprezentativnih zdanja na Cetinju. U zgradi je Francusko diplomatsko predstavnistvo bilo smješteno do 1916 godine, potom je bilo u funkciji raznih bankarskih institucija a danas je koristi C.N.B. Đurđe Crnojević. Vašoj pažnji preporučujem tekst g-dina Dragoslava Mijuškovića, dipl. arh, koji je objavljen na ovom sajtu pod naslovom “ZGRADA BIVŠEG FRANCUSKOG POSLANSTVA JE NAJVRJEDNIJE PARČE ARHITEKTURE U CRNOJ GORI”.
Englesko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Velike Britanije uspostavljeni su 1879. godine a trajali su do 1921. godine. Sve do 1912. godine Britansko poslanstvo je bilo smješteno u privatnoj kući.
Začetak druge decenije XX vijeka, obilježila je izgradnja još jednog, istorijski značajnog objekta, koji je za diplomatske potrebe Velike Britanije sagrađen 1912 god. Otkupljena parcela u blizini Lokande, na kojoj su se nalazile četiri kuće bivšeg njemačkog poslanika Baltacija, sa vanrednom mikrolokacijom – glavna ulica i centar obruča znamenitih zdanja (neposredna blizina Lokande), izrazila je interes i respekt prema Crnoj Gori.
Za izradu projekta, Velika Britanija je angažovala engleskog arhitektu Hartija, koji je u duhu engleskog tradicionalizma, objekat “vidio” kao engleski ljetnikovac. Radovi su u potpunosti završeni 1914. godine. Jednostavna i mirna, spratna zgrada čija unutrašnjost nema nikakve dekorativne elemente, sa trijemom i karakterističnim niskim parapetnim zidom, sa ogradom od kovanog gvožđa, sprijeda kultivisanom zelenom površinom, prostranim vrtom i gradskim parkom u zaleđu, svojim izrazom, približila se cetinjskoj profanoj arhitekturi i uklopila u ambijent podlovćenskog pejzaža. Zgrada je služila u ove svrhe do 1915. godine.Vremenom je promijenila razne funkcije a danas je u njoj smještena Akademija muzičkih umjetnosti.
Srpsko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Srbije uspostavljeni su 15. aprila 1897. godine i trajali su do 1921. godine.
Srpsko poslanstvo je prvobitno bilo smješteno u kući Jova Milinovuća (Pipera), u Katunskoj ulici. Do preseljenja u kuću Gavra Vukovića došlo je 1907 godine, a 1909. godine tadašnje srpsko diplomatsko zastupništvo izdiže se na stepen poslanstva, useljava se u kuću preko puta kraljevog dvora, registrovanu kao vlasništvo srpskog kralja Petra Karađorđevića.
Kuća sagrađena 1883. godine, bila je svadbeni poklon knjaza Nikole njegovoj kćerki knjaginjici Zorki, ženi kralja Petra Karađorđevića. U istoj zgradi osoblje ostaje do njegovog zatvaranja, 1915 godine, pred ulazak austrougarske vojske u Cetinje. Radi se o jednostavnom pravougaonom objektu sa spratom i potkrovljem, tipičnoj cetinjskoj kući onog vremena. Danas je u ovoj zgradi smješten Etnografski muzej.
Tursko poslanstvo
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Carevine Turske uspostavljeni su 1879. godine a trajali su do 1912. godine.
S početka 80-tih godina XIX vijeka, sagrađena je kuća vojvode Maša Vrbice, u centru istorijskog jezgra Cetinja u blizini “BANOVINE” zgrade koju danas koristi Lokalna uprava Cetinja.
Godine 1885, turski izaslanik Dževat-paša, piše knjazu Nikoli zamolnicu za otkup ove privatne kuće, a za potrebe turskog poslanstva. Odobreni otkup, označio je i početak sticanja prava vlasništva nad nepokretnostima u Crnoj Gori. Dvije godine kasnije knjaz Nikola I dao je turskom poslanstvu na korišćenje baštu preko puta poslaničke kuće. Zgrada u kojoj je bilo smješteno Tursko poslanstvo popularno nazvana “Pašina kuća” do 1912. godine, je jednostavan objekat pravougaone osnove, na sprat i skromnog enterijera. Danas je u njoj smještena Akademija dramskih umjetnosti.
Poslanstvo Bugarske
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Bugarske uspostavljeni su 1896. godine a trajali su do 1913. godine.
Početkom 1910. godine, uz dozvolu vlasnika, vojvode Iva Radonjića, bugarska vlada je za potrebe smještaja poslanstva adaptirala kuću lociranu u Dvorskoj ulici. Projekat adaptacije izradio je arhitekta Fernando Balako, koji je istovremeno bio angažovan na rekonstrukciji dvora knjaza Nikole I.
Kao poslanstvo kuća je korišćena do 1913. godine a danas je u njoj ugostiteljski objekat “Gradska kafana”.
Poslanstvo Grčke
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Grčke uspostavljeni su 1881. godine a trajali su (sa prekidom od 1883 do 1896-iz finansijskih razloga) do 1918. godine.
Za svoje diplomatsko poslanstvo Grčka je koristila zakupljene privatne kuće – prvo blizu Vojnog stana, zatim u glavnoj Katunskoj ulici, u ulici Ivana Crnojevića (kuća Vukmanovića) i na kraju kod Bolnice, pored puta za Podgoricu (Ivanbegova ulica). Kao jedini neutralni diplomata, grčki predstavnik je ostao na Cetinju i tokom 1916. godine.
Poslanstvo Njemačke
Zvanični diplomatski odnosi između Knjaževine Crne Gore i Carevine Njemačke uspostavljeni su 1906. godine a trajali su do 10. avgusta 1914. godine. Nakon ženidbe prijestolonasljednika Danila njemačkom princezom Jutom Meklemburg, Knjaz Nikola je 17 maja 1905. godine stigao u Berlin i posjetio njemačkog cara Vilhelma. Poslije toga Njemačka otvara stalno diplomatsko predstavništvo na Cetinju.
Nakon prodaje četiri kuće u blizini cetinjske Lokande (1912), sjedište njemačkog poslanstva smješteno je u privatnoj kući Jovana Pipera Milunovića u Katunskoj ulici. Kuća nije imala nikakvih arhitektonskih specifičnosti u odnosu na ostale cetinjske kuće. Sazidana je od kamena koji je kasnije malterisan a ima prizemlje, sprat i mansardno potkrovlje.
Kuća je danas stambeni objekat.
Poslanstvo SAD
Oktobra mjeseca 1905. godine, pri crnogorskom Dvoru za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra S.A.D imenovan je John B. Jackson, američki diplomatski zastupnik u Grčkoj. Njega je knjaz Nikola primio u audijenciju 30. oktobra 1905. godine i tako je počelo uspostavljanje zvaničnih diplomatskih odnosa između S.A.D i Crne Gore.
Kad je proljeća 1916. godine sjedište crnogorskog Dvora i Vlade prenešeno u Nej na Seni kod Pariza, zbog objektivnih okolnosti i problema sa kojima su se suočavali crnogorski zvanični organi u emigraciji, odnosi između Crne Gore i S.A.D održavali su se, u to vrijeme, preko američkog ambasadora u Parizu u Francuskoj William Graves Sharp-a. Preko Američke ambasade u Parizu su upućivani memorandumi, predstavke, zahtjevi, note, protesti itd, a isto tako posredstvom nje su crnogorski Dvor i Vlada primali odgovore i druga zvanična akta iz Vašingtona sa kojim su ostvarivali komunikaciju i korespondenciju.
Vlada S.A.D je donijela odluku 21. januara 1921. godine, da ne priznaje više crnogorske diplomatske i konzularne predstavnike države Crne Gore jer je ona bila prisajedinjena Srbiji.
Sjedište američkog poslanstva nalazilo se u Grand hotelu. U njemu je stanovao sekretar poslanstva, dok je izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar boravio u Atini i bio diplomatski predstavnik za obije države.
Belgijski konzulat
Zvanični odnosi Kraljevine Crnealjevine Belgije uspostavljeni su 1910 godine (kada je CG proglašena za kraljevinu) a trajali su do 1914. godine. To su najkasnije uspostavljeno diplomatsko predstavništvo na Cetinju. Belgijski kralj Albert je na predlog svog ministra spoljnih poslova, naimenovao Vuka Jeftovog Vuletića, poznatog cetinjskog trgovca, za vicekonzula Kraljevine Belgije na Cetinju.
Za potrebe smještaja vicekonzulata, prvi i jedini predstavnik Belgije, cetinjski trgovac i hotelijer Vuko Vuletić, koristio je svoju kuću u Dvorskoj ulici.
Danas ovu kuću koriste nasljednici porodice Vuka Vuletića.
CETINJSKI PARKOVI
Vladičina bašta i Učiteljsko dobro, locirani u delti nekadašnje rijeke Cetine do gradnje podvožnjaka predstavljali su sastavni dio Ćipura, odnosno prostora Cetinjskog manastira. Cio prostor je bio neizgradjen i pošumljen, dok su drvoredi izmedju Ćipura, Biljarde, Manastira i Vladičine vašte zasađeni kasnije. U neposrednoj blizini Dvora Kralja Nikole u periodu izmedju 1891. do 1894. uredjena su dva gradska parka sa elementima vrtne arhitekture. Tako je Dvorski park uradjen u francuskom, a Gradski park u engleskom maniru, ukupne površine 7 ha. Razdvojeni su Njegoševom ulicom.
Zajedno sa Vladičinom baštom, Ljetnjom pozornicom, starim stadionom i padinama Orlovog krša, predstavljaju neodvojivi segment zatečenih spomeničkih i ambijentalnih vrijednosti i integralni dio Istorijskog jezgra.
CETINJSKI MUZEJI
Cetinje s pravom nosi naziv “Grad muzej”. Na svakom koraku vas dočekuje prošlost koja traje kroz sačuvano istorijsko nasljeđe. Smještene u značajna spomenična zdanja, muzejske postavke su udahnule trajni život objektima koji su sami po sebi spomenici kulture par excellence.
Začetak muzeja seže u srednji vijek. Crnojevići prvi sakupljaju stari knjižni fond i crkvene obredne predmete. Od kraja XVIII vijeka, kada se inteziviraju borbe sa Turcima, u ove zbirke počinju da pristižu i ratni trofeji. Dragocjenosti se sele u novo zdanje, Njegoševu Biljardu. Poslije crnogorsko-turskih ratova 1876-78. godine zbirka u Biljardi prerasta u muzej ratnih trofeja i stavljena je pod nadležnost Ministarstva vojnog.
Savremena muzeološka postavka, sačinjena od materijala koji se čuvao u vladarskoj rezidenciji, formira se u zgradi Zetskog doma. Donosi se Zakon o Knjaževskoj crnogorskoj biblioteci muzeju 1986. godine.
Austrijski okupator u Prvom svjetskom ratu nanio je ogromnu štetu crnogorskom kulturnom nasljeđu. Od preostalog materijala formiran je Državni muzej 1926. godine, u dvorcu kralja Nikole.
Narodni muzej Crne Gore
Danas je kompleksna cjelina u čiji sastav ulazi pet organizacionih jedinica: Umjetnički muzej, Istorijski muzej, Etnografski muzej, Njegošev muzej „Biljarda“ i Muzej Kralja Nikole i baštini predmete od izuzetne vrijednosti i velikog značaja za istoriju naše države, kao i svjedočanstvo njene multietičnosti i multikulturalnosti. Pored predmeta primijenjene umjetnosti, Muzej u svojim fondovima čuva i značajna djela likovnih umjetnika.
Umjetnički muzej
Smješten u zgradi Vladinog doma broji oko 2316 eksponata i trenutno predstavlja najznačajniji fod likovne umjetnosti Crne Gore,
podijeljen u pet zbirki: Zbirka umjetnosti južnoslovenskih zemalja, zbirka Crnogorske umjetnosti, zbirka Milice Sarić Vukmanović, zbirka Likovni umjetnici Jugoslavije Njegošu i zbirka ikona.
——————————————————————--
U Plavoj kapeli, posebnom odjeljku muzeja, izložena je jedna od najznačajnijih hrišćanskih relikvija-ikona Bogorodice Filermose. Prvi pomen ikone vezuje se za red Jovanovaca i ostrvo Rodos, gdje se smatralo da ikona ima čudotvornu moć. Po predanju ona je nastala u Jerusalimu, a njen autor je sam jevanđelist Luka. Njeno putešestvije je opisano u tekstu gdje se govori o Cetinjskom manastiru.
Danas je aktuelna ideja da se te tri relikvije koje su vjekovima bile zajedno ponovo “sastave” i zajedno izlože u posebnom za te svrhe napravljenom objektu kako bi se utrostručilo njihovo čudotvorno djejstvo…
Istorijski muzej
Smješten u prizemlju zgrade Vladinog doma, posjeduje oko 1430 eksponata koji su svrstani u slijedeće zbirke: Arheološka zbirka,
koja posjeduje najstariji arheološki materijal sa nalazima iz Duklje, Budve i drugih značajnih lokaliteta sa područja Crne Gore;
Zbirka fotografija koja registruje važne događaje i ličnosti iz naše istorije;
Zbirka oružja koja posjeduje primjerke iz svih turskih radionica oružja; Zbirka zastava – trofejne zastave crnogorsko – turskih sukoba imaju posebnu vrijednost. U današnjoj muzejskoj zbirci, jednoj od najbogatijoj te vrsta u Evropi, čuvaju se 44 turske zastave. Centralna izložba, kao i organizacija muzeja oslanja se na šest odjeljenja koja prate periode od predslovenskog do perioda Crne Gore u zajednici jugoslovenskih naroda.
Njegošev muzej – Biljarda
Prilikom proslave stogodišnjice Njegoševe smrti, 1951 godine, u restauriranoj Biljardi otvoren je Memorijalni muzej, koji posjeduje bogatu zbirku od oko 140 eksponata.
Jedan od najdragocjenijih dokumenata u ovom prostoru je testament Petra II Petrovića Njegoša a posebno mjesto zauzima Njegoševo najznačajnije djelo,
Gorski vijenac, preko svih izdanja iz pošlog vijeka, prevoda na strane jezike, orginalnih pisama i bilježaka.
Muzej kralja Nikole
Državni muzej osnovan je 1926 godine, u Dvoru Kralaj Nikole. Predstavlja memorijal kralja Nikole, sa akcentom na dvor kao političku instituciju nastalu na određenom stupnju državnog razvitka. Značajan dio stalne postavke čine prostori sa autentičnim sadržajem.
Ovakva organizacija muzeja omogućava da se nasluti atmosfera na dvoru najmanje evropske metropole sa početka XX vijeka. Pored autentične dekoracije, cijelom prostoru pečat daje i bogata kolekcija umjetničkih slika uglavnom portreta dinastije Petrovića. Muzej posjeduje oko 140.000 predmeta a godišnje ga posjeti oko 120 – 150000 turista.
Etnografski muzej
Smješten u zgradi bivšeg Srpskog poslanstva, posjeduje vanredno bogate i značajne zbirke sa oko 4250 predmeta, koje ilustruju način privređivanja, kulturu stanovanja, tekstilne radinosti i druge elemente materijalne i duhovne kulture stanovnika Crne Gore.
Kao sastavni dio Etnografskog muzeja, u dvorištu Biljarde, nalazi se stakleni paviljon u kojem je smještena Reljefna karta Crne Gore u razmjeri 1:10000 po površini i 1:5000 po visini. Za vrijeme Prvog svjetskog rata 1916/17 izradili su ga austrijski oficiri radi bolje kontrole okupiranog područja.
U njegovoj izradi je učestvovao i crnogorski vajar Marko Brežanin. Nakon zemljotresa 1979. godine po projektu dipl arh. Dragoslava Mijuškovića, rekonstruisan je tako da njegov spolajašnji izgled s pravom naglašava da on ne pripada Njegoševoj rezidenciji Biljardi.
Prelijepa tematska izložba autora g-đe Tatjane Rajković – “Od niti do tkanine”, koja je postavljena u prostoru ovog muzeja, posvećena je razvoju tradicionalne obrade tekstila u Crnoj Gori.
Tehnički muzej
U želji da se uveliča krunisanje prvog crnogorskog kralja Nikole I Petrovića, na Cetinju je sagrađena, za manje od dva mjeseca, prva električna centrala. Tako je 19. avgusta 1910. godine, nepune tri decenije poslije prve ovakve centrale u svijetu koju je u Njujorku podigao čuveni naučnik Tomas Edison, dovedena električna rasvjeta do Dvora kralja Nikole, dvanajest stranih poslanstava i do Vladinog doma a nešto kasnije i do imućnijih cetinjskih domaćinstava. Prvobitno instalisana snaga centrale bila je 110 kilovata da bi nekoliko godina kasnije bila udvostručena. Najveći dio opreme nabavljen je u Beču i Gracu.
Osnovna funkcija ove električne centrale bila je samo za osvjetljenje a kasnije se ugrađuju u Dvoru kralja Nikole i tijela za grijanje. Rasvjeta je funkcionisala pored navedenih objekata i u Njegoševoj i Bajovoj ulici
U prizemlju zgrade Električne centrale (u kojoj je danas smještena Elektrodistribucija) koju je početkom druge decenije XX vijeka podigao Emanuel Kraus, predsjednik crnogorskog društva za elektriku, smješten je
Tehnički muzej u kojem su izložena postrojenja i eksponati vezani za razvoj elektroprivrede u Crnoj Gori.
Riznica Cetinjskog manastira
Svojim bogatstvom i specifičnošću predmeta najbolje ilustruje prošlost duhovnog života u Crnoj Gori o čemu je dosta napisano u tekstu o Cetinjskom manastiru…
Ljetna pozornica
Na atraktivnoj lokaciji, u stjenovitom podnožju Orlovog krša 1951. godine izgrađena je ljetna pozornica koja, rješenjem scene i gledališta podsjeća na antičke amfiteatre. Iste godine u tom specifičnom ambijentu, povodom obilježavanja stogodišnjice Njegoševe smrti, odigrana je pozorišna predstava “Šćepan mali”. Osamdesetih godina, nakon zemljotresa (1979) izvedeni su konzervatorsko-restauratorski radovi tako da je gledalište uvećano a poboljšani su i funkcionalni kvaliteti ovog veoma akustičnog i jedinstvenog teatra.
Crnogorska banka
Prvi novčani zavod u Crnoj Gori osnovan je 1906. godine kada je Crna Gora uvela i sopstveni novac – perper, a zgrada namijenjena banci podignuta je 1910. godine u glavnoj ulici, blizu Francuskog poslanstva. Ozbiljnom monumentalnošću, bez arhitektonskih ukrasa, zdanje asocira na bankarske postulate koji garantuju temeljitost i trajnost. Zgrada je zidana od kvalitetnog kamena, na dva sprata, jednostavnih je linija i strogo funkcionalnog prostora. Veliki prozori u prizemlju osvjetljavaju salu sa pultom što predstavlja prvo savremeno koncipiranje poslovnog prostora. Zgradu karakteriše stilsko jedinstvo drvenarije, bravarije i obrade otvora. Velika bronzana slova sa nazivom banke predstavljaju dobro ukomponovan detalj fasade. Nekadašnji bankarski prostor koristio se poslije drugog svjetskog rata u razne svrhe a nakon konzervatorsko-restauratorskih i drugih unutrašnjih radova koji su završeni prije nekoliko godina, ovaj objekat je predviđen za Muzej bankarstva Crne Gore.
U toku je opremanje i postavka muzeja tako da uskoro možemo očekivati njegovo otvaranje.
Kuća Đukanovića
Svojim arhitektonskim izgledom, od kada je podignuta (1910.) pa do danas, skreće pažnju na sebe takozvana Đukanovićeva palata. Nalazi se u Njegoševoj ulici a projektovao je (najvjerovatnije) njen vlasnik građ. ing Marko Đukanović koji je bio predsjednik Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore a i nadzorni organ prilikom izgradnje Vladinog doma. Zgrada, skladnih proporcija (14x13m) je napravljena u renesansnom stilu i ima naglašen ulaz sa trijemom i stubovima.
Ispred svakog stuba je po jedna ženska figura koje personifikuju godišnja doba a na glavnoj kapiji se nalaze dvije figure lava. Sve te figure su napravljene u armiranom betonu. Tokom svojeg postojanja imala je razne funkcije a danas se koristi u stambene svrhe.
Kuća Vukotića
“Kvadratna kuća” Vukotića koja se nalazi u Njegoševoj ulici, naspram Francuskog poslanstva, podignuta je 1910. godine po projektu inženjera Jovana Maguljanija. Ovo arhitektonsko djelo, bez ikakvih ukrasa i prva privatna kuća kod nas u armiranom betonu, ima sve odlike ranog i autentičnog kubizma. Smatra se jednim od najblistavijih ostvarenja koja je moderna umjetnost građenja, ostavila kao dio svoga istorijskog nasljeđa.
Rezidencija predsjednika Crne Gore
U zgradi nekadašnje Hipotekarne banke, u Njegoševoj ulici-preko puta Francuskog poslanstva, koju je projektovao arhitekta Bogdan Nestorović, a koja je podignuta 1934-36. godine, danas se nalazi rezidencija Predsjednika države.
Knjižni fond - Cetinje je grad knjige, ona je tu vjekovima pisana, štampana, čitana i čuvana. Duga istorija pismenosti Crne Gore, najprije kao grčke i latinske, nakon toga i slovenske, nužno je morala ishodovati i štampanom knjigom. Pojava prve štamparije 1492. godine, i prve štampane knjige južnoslovenskih naroda, Oktoiha prvoglasnika iz 1494. godine, upravo u Crnoj Gori, nije ni neočekivana, ni slučajna. Oktoih prvoglasnik štampan na Cetinju 04.01.1494.godine, čuva se u Državnom muzeju na Cetinju. Od prestanka rada Obodske štamparije (kraj XV) do sredine XIX vijeka, na slobodnoj teritoriji Crne Gore, nije bilo uslova za osnivanje štamparija. Petru II Petroviću Njegošu pošlo je za rukom da 1833. godine, ostvari želju svojih slavnih predaka da nabavi štampariju.Njegoševa štamparija ( 1833-1852). Državna štamparija Crne Gore (1858-1916) nastavila je tradiciju Njegoševe tipografije i uz manje prekide i mijene, kontinuirano je radila do naših dana. Od osnivanja do 1916. godine nazivana je raznim zvaničnim imenima: Crnogorska državna pečatnja, Knjaževsko-crnogorska državna štamparija, Kraljevsko-državna crnogorska štamparija, Knjigopečatnja knjaževstva crnogorskog, Knjaževska pečatnja, pa čak i Cetinjska pečatnja ili Cetinjska štamparija. Danas na Cetinju rade štamparije: Štamparija „Obod“, IVPE i Cicero. Štamparija „Obod“ je trenutno najznačajnija štamparija na Cetinju i jedna od većih u Crnoj Gori.
Bogat istorijat štampe, prirodno je pratio i istorijat čitaonica, biblioteka i knjižara na Cetinju.
Centralna biblioteka „Đurđe Crnojević“
Broji impozantan fond od 1.500.000 bibliotečkih jedinica, nalazi se na vrhu piramide bibliotečko-informacionog sistema Crne Gore, što je stavlja u rang evropskih nacionalnih biblioteka . CNB „Đurđe Crnojević” prethodile su Njegoševa biblioteka (1838-1893), koja je u vrijeme formiranja brojila 500 knjiga, Državna (1893-1916) i Nacionalna biblioteka Crne Gore (od 1946.) Centralna narodna biblioteka Crne Gore “Đurđe Crnojević”, smještena je u zgradama bivšeg Italijanskog i Francuskog poslanstva, u prostoru od 12.500 m2 , sa ukupno zaposlenih 77 radnika. Fond je strukturiran u bibliotečke kolekcije (zbirke): osnovni fond, fond montenegrine, fond stare rijetke knjige, fond periodike, rukopisnu zbirku, kartografsko-geografsku zbirku, zbirku muzikalija, likovno-grafičku zbirku i zbirku sitnog i dokumentacionog materijala.
Trenutno se po programu COBISS stručno obrađuje tekući priliv crnogorske knjige i periodike.
Kao, nacionalna i depozitna biblioteka, popunjavanje svojih fondova obavlja konkretnim vidovima nabavke: obaveznim primjerkom; razmjenom; kupovinom i poklonima, a kao nacionalna biblioteka Crne Gore, obavlja i funkciju matične službe.
Gradska biblioteka „Njegoš“
Poslije 140 godina postojanja, svojom aktivnošću ide u korak sa savremenim informacionim dostignućima, bogaćenjem svojih fondova uslugama, popularizacijom knjige, čime ispisuje nove stranice u svojem razvoju. Biblioteka posjeduje oko 60.000 publikacija. Kao jedna od najstarijih biblioteka u Cnoj Gori, posjeduje bogat fond periodike. Po podacima matične službe Biblioteke „Njegoš“ na teritoriji Prijestonice trenutno radi 17 biblioteka, kao i najstarija seoska čitaonica u Crnoj Gori – Ljubotinjska čitaonica, osnovana 1890. godine. Ukupan fond biblioteka nad kojima je Biblioteka „Njegoš“ matična, iznosi 48.485 publikacija.
Zajedničko za sve biblioteke je nedostatak adekvatnog poslovnog prostora, nedostatak stručnog kadra, nedovoljno obnavljanje fonda, nedostatak osnovnih sredstava za rad. Danas je smještena u zgradi preko puta Rezidencije predsjednika Crne Gore.
Da bi Cetinje, a i Crna Gora, bolje valorizovali svoju kulturnu istoriju, a posebno istorijat prve štampane knjige kod Južnih Slovena, Oktoih, kao i istorijat štamparstva, čitaonica, knjižara, a kasnije biblioteka, kao i sve što riječ knjiga podrazumijeva, neophodno je osnovati Muzej knjige.
Planirana zgrada za osnivanje budućeg Muzeja knjige, je zgrada bivšeg Francuskog poslanstva. Taj muzej bi upotpunio nisku u đerdanu cetinjskih muzeja i obogatio turističku ponudu Prijestonice.
Državni arhiv
Arhivska dokumenta su brižljivo čuvana još na dvoru Crnojevića. U ugovoru između Ivana Crnojevića i Venecije 1482. godine, unesen je podatak da se jedan primjerak dokumenta čuva „u njegovu kanzelariju na Cetinje“.
Na Cetinju se čuva značajna arhivska građa, smještena u Državnom arhivu Crne Gore, Arhivskom odjeljenju Cetinje, Arhivu Mitropolije crnogorsko-primorske,
Arhivsko-bibliotečkom odjeljenju Narodnog muzeja Crne Gore i Centralnoj narodnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“.
U Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju, u zgradi koja se nalazi u blizini Biljarde i Dvora kralja Nikole, čuva se 436 arhivskih fondova i zbirki. Najstariji dokument je iz 1539.godine.
Nematerijalna kulturna baština
Veoma značajno mjesto u kulturnoj baštini jednog naroda, pa samim tim i Crne Gore, zauzima nematerijalna kulturna baština, koja sa svim bogatstvom jezika, običaja, usmeniih tradicija, vjerovanja predstavlja neopipljivo narodno stvaralaštvo.
Običaji su većinom nastajali upravo iz vjerovanja, da se običajne i praznovjerne radnje pretapaju jedna u drugu, a ponekad se u svojim konkretnim manifestacijama često toliko prožimaju, da je gotovo nemoguće povući preciznu granicu među njima. Običaji su nasljeđivani i prenošeni s generacije na generaciju i bili su neophodni pratioci stanovnika Cetinja, njihovog rada i ponašanja. Kao primjer jednog takvog vjerovanja imamo toponim “Đinovo brdo” iznad cetinjskog polja. Đin je zapravo duh koji čuva planinu, šumu, jezero i sl.
U Crnoj Gori je veoma bogata riznica usmenog narodnog stvaralaštva, kako proznog, tako i onoga u stihu. Na ovom prostoru zabilježeno je mnogo i epskih i lirskih pjesama. Crnogorski folklor je prepoznatljiv po svome duhu, često i po obliku. Crna Gora je i danas prostor u kome junačke pjesme imaju žive stvaraoce, interpretatore i brojnu publiku i gdje se epika njeguje u gotovo svakoj kući. Deseterac je rezervisan samo za junačke pjesme koje izvodi pojedinac, otegnuto pjevajući uz pratnju gusala.
Gusle su muzički instrument epskog čovjeka, Crnogorca uz koji su opjevani događaji iz istorije crnogorskog naroda. Takav oblik muzičkog izražavanja održao se i do današnjih dana, pa smo svjedoci čestih održavanja guslarskih večeri ili manifestacija u kojima je pjevanje uz gusle neizostavno. Karakteristična igra je crnogorsko oro ili “igra po naški”.
Prvo izađe muškarac, priđe đevojci i pozove je da igraju. Oboje se kreću udesno, skaču uvis i šire ruke. Dok oni igraju dvije grupe-muška i ženska, naizmjenično pjevaju istu pjesmu. Pjesma je ta koja podstiče da se u kolo uključi što više ljudi. Igranje se izvodi u krugu.
PRIRODNI RESURSI
Zahvaljujući svojim prirodnim – geografskim i klimatskim karakteristikama, područje Prijestonice Cetinja ima velike mogućnosti za razvoj različitih vidova turizma, posebno kada se uzme u obzir šire područje. Cetinjska regija bi se mogla podijeliti na tri subregije i to: zona Nacionalnog parka „Lovćen“, areal Crnojevića rijeke, sa dijelom Skadarskog jezera, koji pripada Cetinju i centralna turistička zona Cetinja. Područje Cetinjske subregije karakteriše bogatstvo kraškim fenomenima, kao što su škrape, vrtače, uvale, kraška polja, jame i posebno, pećine. Starim putem preko Njeguša, koji vodi do Kotora, nalazi se veliki broj vidikovaca.
Poseban pogled i izuzetan turistički doživljaj predstavlja pogled sa 25. lovćenske serpentine na Krscu i sa Krsca odnosno Kuka. Zbog potencijala kojima područje raspolaže veoma je pogodno za razvoj speologije, organizovanje panoramskih puteva, arheološka istraživanja.
Po bogatstvu pećinskih ukrasa posebno su interesantne Cetinjska i Lipska pećina. Speleološki turizam predstavlja specifičan vid turizma. Ova grana turističke privrede ima takve motive koji su neponovljivi, jedinstveni, ali u većini slučajeva dostupni malom broju ljudi. Unutrašnjost speleoloških objekata oduvjek je bila jak motiv za istraživanje.
Cetinjska pećina se nalazi u epicentru istorijskog jezgra Cetinja što je veoma povoljna okolnost. Pored toga ona je, tokom osamdesetih godina, doživjela visok stepen osposobljenosti za turističku upotrebu (urađene su staze, razvedena rasvjeta, urađeni sanitarni čvorovi i dr). Međutim, poplava koja je zadesila Cetinje 1986. godine, nanijela je znatne štete ovom objektu a kako od tada nije sanirana, danas je toliko razrušena i njena unutrašnjost demolirana da predstavlja pravo ruglo pored značajnih i vrijednih kulturno-istorijskih spomenika Cetinja. No i pored trenutnog stanja ova pećina bi se sa vrlo malo ulaganja mogla vratiti u stanje koje bi zadovoljavalo uslove potrebne za turističku aktivnost, čime bi joj se vratila odnosno dala prava funkcija.
Lipska pećina se nalazi na periferiji Cetinja, u Dobrskom selu, na prevoju Belveder. Bila je poznata još u Njegoševo vrijeme. Otkrivena je približno kada i Postojinska jama u Sloveniji. Prema pisanim dokumentima, zna se da je u nju prodirao i Englez Lejard, 1839., kao i poznati putopisac i istraživač Pavle Rovinski, koji je nakon spuštanja na 450 metara dubine, 1887. godine, zapisao da u pećini ima stalaktita i drugih ukrasa koji se ne mogu naći ni u jednoj drugoj pećini.
Krajem prošlog i početkom ovog vijeka pojedini, najviše ulazni, djelovi ove pećine bili su osposobljeni za turističku posjetu. Najintenzivnija posjeta ovog objekta bila je u prvoj polovini ovog vijeka, kada su pojetioci kao rasvjetu koristili garbitne lampe da bi prošli kroz kanale ovog objekta. I danas bi sa malo ulaganja (u odnosu na vrijednosti i mogućnosti zarade) ova pećina mogla biti osposobljena za turističku posjetu. Projekat uređenja i valorizacije ove pećine je urađen …
Osim njih postoji još nekoliko pećina: Lašorska, Strugarska, Obodska i Koronjina, poznata kao arheološki lokalitet.
Zbog klimatskih uslova, pojedine oblasti pogodne su za razvoj odmarališnog i zdravstvenog turizma (Ivanova Korita) i banjsko – zdravstvenog turizma (Rijeka Crnojevića), dok blizina mora predstavlja dobar preduslov za razvoj kupališnog turizma, sa akcentom na korišćenje smještajnih kapaciteta na Cetinju.
Takodje, bogatstva faune na Skadarskom jezeru daje pogodnost za razvoj ribolovnog, lovnog i sportskog turizma. Fokusiranje na teme: aktivan doživljaj prirode, crnogorska kultura i istorija, kod gosta stvaraju doživljaj Cetinja kao kulturnog centra, sa svim atrakcijama okoline, povezan i umrežen biciklističkim i pješačkim stazama. Rijeka Crnojevića, Virpazar i odabrane destinacije na južnoj obali jezera postaju centri doživljaja prirode.
Nacionalni park Skadarsko jezero
Skadarsko jezero se nalazi na krajnjem jugoistoku Crne Gore, u zetsko-bjelopavlićkoj kotlini zadržavajući rijekom Bojanom kontakt sa Jadranskim morem. Dvije trećine jezera pripada Crnoj Gori, dok je jedna trećina u Albaniji. Prosječna dubina jezera je šest metara. Neki djelovi njegovog dna se nalaze ispod nivoa mora. Takva mjesta zovu se “oka” a ima ih oko 30. Proglašeno je Nacionalnim parkom od 1983. godine a od 1995. kao značajno stanište vodenih ptica upisano je u Svjetsku listu močvarnih područja od međunarodnog značaja.
Skadarsko jezero je najveći basen slatke vode na Balkanu. Ono je stjecište mnogobrojnim životonjskim i biljnim vrstama. Za njega kažu da je “ptičji raj” čak za 264 vrste ptica a zaštitni znak jezera je rijetki kudravi pelikan (Pelecanus crispus).
Na obalama Skadarskog jezera bio je centar srednjovjekovne države Crnojevića. Na njegovim ostrvima i okolnim brdima nalaze se mnogobrojna ribarska sela i spomenici iz raznih epoha. Neki su danas samo ruševine i daleko sjećanje dok drugi još aktivno žive.
Ruralna naselja u Nacionalnom parku Skadarsko jezero su Vranjina, Godinje, Virpazar, Dodoši Žabljak i Rijeka Crnojevića. Od manastira tu su Beška, Kom, Moračnik i Starčeva Gorica a od utvrđenja tu su Ostros, Grmožur, Lesendro i Tophala. Ostrvo Grmožur je takozvani crnogorski Goli otok. Na njemu se nalazio zatvor u koji je Nikola I slao neposlušne političke protivnike na prevaspitavanje.
Sve što priroda može ponuditi čovjeku nalazi se ovdje. I voda i plodna zemlja,
i veliki broj pješčanih plaža, obilje ribe i ptica, duboke šume i bistre rijeke, topla ljeta i blage zime, tamno opojno vino Vranac.
Ovom bogatstvu prirode odgovaraju različiti oblici predjela oko jezera oivičenog brdima.
Od turističkog sadržaja na Skadarskom jezeru su moguće sljedeće aktivnosti: jedrenje na dasci, kajaking, ribolov , pješačke ture, posmatranje ptica, biciklističke ture, baloniranje male letjelice, panoramski letovi hilikopterom, krstarenje jezerom. Za navedene aktivnosti već postoje odgovarajući klubovi, a posjetiocima su na raspolaganju i centri na Vranjini, Rijeci Crnojevića i u Murićima.
Lovćen
Lovćen je planina koja je vjekovima sabirala misli i stremljenja Crnogoraca. Gleda i na istok i na zapad a njegova karakteristična silueta je posljednja slika koja se nosi iz zavičaja i prva koja se ugleda na povratku kući. Za Crnogorce je Lovćen što i Olimp za Grke ili planina Fudži za Japance. To je divlja a istovremeno, blaga i ljupka planina jedinstvene ljepote i raznolikosti.
Nigdje kao ovdje, kulturni spomenici stvoreni ljudskom rukom (crkve, manastiri, stare kamene kuće, bistijerne i putevi) nijesu tako jarmonično povezani sa prirodnim tvorevinama (planinskim vrhovima, kraškim uvalama, pećinama, gustim šumama i jezerom). Posebnost Lovćena je i njegova laka dostupnost. Za manje od sat vremena stiže se u samo srce Nacionalnog parka-visoravan Ivanova korita iz glavnog grada Podgorice ili iz Budve i Kotora. Uspinjača od Kotora do Ivanovih korita i Cetinja koja treba da se radi 2010/2011. godine biće posebna atrakcija.
Lovćenski masiv je od Dinaroida i sastoji se uglavnom od krečnjaka i dolomita. Na Lovćenu vlada umjereno kontinentalna planinska klima sa uticajem mediteranske klime. Prosječna godišnja temperatura na Ivanovim koritima je 5,9 stepeni C.
Sa Lovćena se pruža jedinstven pogled na kameno more Crne Gore, na prelijepi Bokokotorski zaliv, na Skadarsko jezero, a ponekad kada je vazduh iznad Jadrana čist, mogu se nazreti svijetla na italijanskoj obali.
Sve je to “znao” veliki i genijalni pjesnik Njegoš kada je odlučio da bude sahranjen na njegovom vrhu. Njegoš i Lovćen su za sve Crnogorce jedna cjelina.
Nacionalni park Lovćen
Teritorija planine Lovćen, površine 6400 hektara proglašena je Nacionalnim parkom 1952. godine.
Obuhvata centralni dio planinskog masiva Lovćenakoji se poput zida, uzdiže iznad Cetinja na jugozapadu. Sa južne strane planine, litice se okomito spuštaju ka moru. Ovdje se susrijeću mediteranska klima i sjeverni vjetrovi, miješaju se so i studen. Usljed toga je ova surova kraška planina, neobično bogata biljnim vrstama, od kojih su mnoge rijetke ili ljekovite a Ivanova korita su jedno od najkvalitetnijh mjesta za visinsko liječenje plućnih bolesti jer taj vazduh predstavlja kvalitetnu mješavinu morskih aerosoli i planinskog vazduha.
Dva planinska vrha Jezerski vrh (1657m) i Štirovnik (1749m), dominiraju nacionalnim parkom a tu su još i Babljak 1604 m i Trštenik 1489m.
Zbog blizine mora i miješanja
Prirodni i kulturni resursi Nacionalnog parka Lovćen, predstavljaju dobru osnovu za promociju Nacionalnog parka kao turističke destinacije. Pod šumom se nalazi oko 70% ukupne površine Parka, uglavnom bukve sa kulturama četinara i rijetkih lišćara, a znatno je i prisustvo gorskog javora, jasena, graba i lipe, dok je šuma crnog bora raširena oko Jezerskog vrha i Vučjeg dola. U sjeveroistočnom dijelu planine, kao strogi zabran čuva se endemična šuma bora – munike.
Posebnu vrijednost čine čuveni izvori pitke vode od kojih je najpoznatiji na Ivanovim koritima, zatim stara katunska naselja koja karakterišu kamene kuće pokrivene slamom, guvna, bistijerne, značajni sakralni objekti, kao i prisustvo
mnogih biljnih i životinjskih vrsta koje su u Evropi postale rijetke i djelimično ugrožene. Najstarije crkve su Sveta Neđelja u Veljem kraju, Svetog Arhanđela u Raičevićima, Svetog Đorđa u Vrbi i svetog Jeremija u Žanjevom dolu. Jedina crkva u centralnom dijelu Nacionalnog parka, Crkva Svetog Preobraženja na Ivanovim koritima je sagrađena krajem 19. vijeka na temeljima manastira Crnojevića.
Za vrijeme Austrougarske monarhije na području Lovćena je izgrađena značajna infrastruktura, čiji su se ostaci održali do danas (bistijerna u Koritniku, vodovod u Njegušima kao i ostaci od žičare koja je vodila od Kotora preko Lovćena do Cetinja.
U području Lovćena živi oko 200 vrsta ptica, među kojima se izdvajaju ptice grabljivice kao što su crni orao, carski orao, sivi soko, jastreb, kobac i sova.
Na Lovćenu ima ukupno 1300 biljnih vrsta medju kojima su brojni endemi i relikti npr: lovćenski zvončić, Nikolin različak, zanovijet, Nikolajev karanfil, razne vrste safrana, modro lasinje itd. U fauni Lovćena srijeću se predstavnici različitih grupa. Lovćen je jedan od najmoćnijih centara biodiverziteta herpetofaune (fauna vodozemaca i gmizavaca odredjenog područja) Evrope. Od predstavnika herpetofaune značajno je pomenuti: planinski mrmoljak, Mosorski gušter, Ostroglavi gušter, poskok, zelena krastača, gatalinka i barska kornjača. Fauna sisara Lovćena pripada najmanje istraženim grupama životinjskog svijeta kao sto su: bubojedi, slijepi miševi, glodari, dvozupci i dr.
Ipak, najveće blago Nacionalnog parka Lovćen predstavljaju područja pod šumom, među kojima se izdvajaju 4 rezervata koja su pod strogom zaštitom: na sjevernim padinama je rezervat bora munike (Pinus hidreichi Christ.), na prostoru između Štirovnika, Jezerskog vrha i Golisa su bukove šume i kulture crnog bora, treći je lokalitet Konjsko (bukve), a četvrti rezervat su šume bora krivulja.
Od brojnih vrsta insekata su pod posebnom zaštitom apolonski leptir i šumski mrav. Lovćen predstavlja utočište za divljač a mrki medvjedi i vukovi su ovdje (kako mi u šali kažemo) “domaće životinje”.
Turistički centar Nacionalnog parka “Lovćen” čine pet drvenih bungalova, izložbeni prostor za Školu u prirodi, Centar za posjetioce, obilježene pješačke i biciklističke staze i mjesta za posmatranje.
Tu su lijepi ugostiteljski i smještajni objekti: Objekat dječijeg odmarališta, Ivanov hotel,
kao i skoro moderno renoviran i dobro opremljen motel Palac.
Njeguši
Njeguško polje leži u sjeverzapadnoj podgorini Lovćena, u neposrednom zaleđu Kotorskog zaliva, a na jugozapadnom rubu Katunske površi. Sastoji se iz dva dijela: Njeguša i Krsca. Nalazi se na nadmorskoj visini 844 do 860 m a njegovo dno zahvata površinu od 2,5 km kvadratnih. Nadmorska visina Krsca je 880-935 m. Sa prevoja Krstac, sa litica koje se skoro vertikalno spuštaju ka moru pruža se veličanstven pogled na Boku.
U živopisno planinsko selo do kojega vodi stari vijugavi asfaltni put od Kotora do Cetinja, sa 25 serpentina, nalaze se rodne kuće Petra II Petrovića Njegoša i kralja Nikole I.
Kuća u kojoj je rođen Njegoš, a koju je podigao njegov stric Petar I oko 1870. godine, pretvorena je u muzej i u njoj se danas čuvaju predmeti koji se odnose na Njegoševo djetinjstvo i ranu mladost.
Turistima je posebno interesantan put koji i dan danas služi kao priječac od Kotora do Cetinja,
tzv. Crnogorski put, koji je išao od sjeveroistočnih kotorskih vrata gdje se nalazio “Crnogorski pazar” do Krsca a onda kroz Njeguško polje odakle se spuštao do Cetinja a zatim vodio do Zete.
U novije vrijeme Njeguši su najpoznatiji po proizvodnji crnogorskih specijaliteta: njeguškog sira, njeguške pršute i sušenog ovčijeg mesa – kastradine.
Rijeka Crnojevića
Na 15 km od Cetinja, utonula u zelenilo, smještena je živopisna varošica Rijeka Crnojevića.
Na obližnjem brdu Obod nalazila se srednjovjekovna prestonica Crnojevića, po kojima su rijeka i mjesto dobili ime. Sve do 1878. godine sva međunarodna trgovina obavljala se preko Skadarskog jezera i rijekom Bojanom prema moru.
Zbog toga je ova varoš bila najvažniji crnogorski trgovački i zanatski centar. U njoj su i sveti Petar i kralj Nikola imali svoje kuće-ljetnikovce. Knjz Danilo je 1855. godine podigao most od kamena, sa dva polukružna luka, koji svojom elegancijom dominira čitavim naseljem i skladno se uklapa u prirodni ambijent.
Danas je Rijeka Crnojevića omiljena destinacija izletnika koji da otkriju sakrivene kutke Crne Gore u kojima se još može osjetiti duh prošlih vremena.